EKSKLUZIVNO Nikad objavljeno otvoreno pismo Tuđmanu iz srpskog logora
NISU ZABORAVLJENI
Dvadeset i pet godina od završetka Domovinskog rata veliki dio hrvatske javnosti još uvijek nikada nije čuo za brojne tragične sudbine ili činjenice, a neke su ostale, neovisno o protoku vremena i potpuno nepoznate.
U mjesecu u kojemu se prisjećamo posljednje velike razmjene zarobljenika srpskih koncentracijskih logora u Nemetinu 1992. godine, čija je 29. obljetnica bila 14. kolovoza, govorimo o jednoj takvoj, potpuno nepoznatoj informaciji, a to je otvoreno pismo prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu kojega je u prosincu 1991. na zahtjev neimenovanih oficira, pretpostavlja se visokog obavještajnog vrha tada još jugoslovenske vojske, u logoru Sremska Mitrovica napisao Pilip Karaula, posljednji zapovjednik vukovarske Mitnice.
Podsjetimo, kada je postalo jasno da je slom obrane grada neizbježan, braniteljima Vukovara nije ostalo puno mogućnosti. Mogli su se predati, krenuti u proboj ili odlučiti pružati otpor do posljednjeg metka i vlastite pogibije, što potpunu okupaciju grada ne bi odgodilo duže od dan – dva, a u pojedinim kvartovima i ulicama, ne duže od nekoliko sati.
Bez pouzdanih informacija o neprijateljskim snagama koje su u vrlo gustom razmještaju i u nekoliko prstenova okruživale grad, o minskim poljima ili konfiguraciji tla, odnosno rasporedu usjeva viših poljoprivrednih kultura (kukuruza), izgledi za uspjeh onih koji su se odlučili na proboj bili su iznimno mali. Ni do danas nije utvrđen točan broj onih koji su odbivši predaju kao opciju, stradali pokušavajući se iz više pravaca probiti do Vinkovaca, odnosno, najbližega neokupiranog teritorija, kao ni točna mjesta njihova stradavanja i pogibije ili okolnosti zarobljavanja i pogibije branitelja nestalih u proboju.
Vukovarska Mitnica dio je grada koji je napadala profesionalna vojska JNA pojačana srpskim rezervistima i pripadnicima različitih paravojnih jedinica. Iako su 17. studenoga 1991. godine branitelji Mitnice još uvijek hrabro držali položaje, podijeljena im je posljednja municija, a njihovi zapovjednici shvatili su kako je daljnji otpor uzaludan, te su odlučili pokušati ispregovarati predaju.
Sutradan, 18. studenog 1991. godine, oko podne, na salašu Goldschmidt održani su pregovori o predaji Mitnice, odnosno pregovori o izvlačenju civila u zamjenu za branitelje i teritorij. Pregovori su održani između predstavnika JNA - pukovnika Nebojšu Pavkovića i predstavnika zapovjedništva Mitnice - Pilipa Karaule, Matije Mandića i Zdravka Komšića, uz nazočnost i posredovanje predstavnika Međunarodnog Crvenog križa Nikolasa Borsingera.
Nakon sat vremena pregovora predaja Mitnice je dogovorena - uz uvjet da civili budu prebačeni na slobodni teritorij RH, branitelji će biti zarobljeni, s njima će biti postupano u skladu sa Ženevskom konvencijom, te odvezeni u logore u Srbiji, a "oni koji nisu počinili nikakve zločine" bit će u najkraćem mogućem vremenu pušteni u RH, kako je garantirao pukovnik Nebojša Pavković.
Nekoliko tjedana nakon zarobljavanja, svakodnevnih tortura , te boravka u samici, posljednji zapovjednik obrane Mitnice Pilip Karaula pozvan je na još jedno, kako je mislio – ispitivanje: "U prostoriji se nalazilo nekoliko oficira, nisam ih prije vidio na ispitivanjima, ali ni poslije, nisu imali činove, nisu su se međusobno oslovljavali po imenu, niti se predstavili."
"'Predložili' su mi da napišem pismo predsjedniku Tuđmanu u kojem bih tražio da se hrvatska država što prije pobrine za nas, logoraše, ali i njihove oficire koji su se tada još uvijek nalazili u vojarnama u Hrvatskoj. Moram reći kako smo u to vrijeme, mi logoraši, 'voljeli' kameru, iako su nas batinama i prijetnjama pokušali natjerati da tijekom snimanja pričamo o tobožnjim zločinima koje smo počinili. Naime, nadali smo se da će, ako bismo bili snimljeni, to biti dokaz, ponajviše našim obiteljima, kako smo još uvijek ili barem u to vrijeme živi. Bio sam svjestan da bi i to pismo služilo u njihove propagandne svrhe kako bi se pred svojom i svjetskom javnošću opravdali, kako bi prikazali nezadovoljstvo hrvatskih branitelja, te time utjecali na moral hrvatske vojske, a s druge strane, uvijena prijetnja hrvatskoj vlasti - ako se nešto dogodi njihovim oficirima, srpska strana samo u Sremskoj Mitrovici ima više od osam stotina zarobljenika."
"Pa ipak, pristao sam, s jedne strane ne želeći ih dodatno naljutiti, već nisu bili zadovoljni prethodnim pokušajima da me snime s izjavama koje bi im odgovarale, a s druge, pomislio sam kako bi nam to pismo možda na neki način moglo i pomoći. Danas, s odmakom od gotovo trideset godina, teško se staviti u strašnu situaciju u kojoj smo se tada nalazili. Već po dolasku u logor ubijena su dva branitelja, Đuro Zvonko Tvorek i Ivan Švraka, kasnije je pretučen na smrt Josip Boldiš, kao i u Stajićevu Božo Kelava, te brojni drugi."
"Do danas nemam informaciju je li ikada to pismo dospjelo do pokojnog predsjednika, ja sam čak, kako ga nitko nikada nije spominjao i zaboravio na njega. Onda sam prije desetak godina slučajno došao do primjerka Borovskih novina na ćirilici, gdje je datirano 15. prosinca 1991. bilo objavljeno. To je pismo koje sam ja napisao, premda je s njihove strane bilo malo 'dotjerano', onako kako im je odgovaralo."
/pismo je s ćirilice prepisano doslovno/
OTVORENO PISMO PREDSJEDNIKU REPUBLIKE HRVATSKE
Gospodine Predsjedniče!
Jedan sam od branioca iz Vukovara. Nalazim se u Sremskoj Mitrovici sa ostalim borcima i civilima iz Vukovara i Borova Naselja. Kad je počeo proces demokratizacije u Hrvatskoj prihvatio sam ga i priključio se među prvima. U mjesnoj zajednici Mitnica smo organizirali život na novi način. Radili smo dosta uspješno. Suživot sa Srbima je bio na zadovoljavajućem nivou. Problemi u našu mjesnu zajednicu su uglavnom dolazili sa strane. Kad je počeo rat u Hrvatskoj stali smo na branik domovine i uspješno branili grad i Hrvatsku. U toj borbi često smo se osjećali sami i napušteni. Ne tvrdim da smo bili napušteni, vjerujem da ste pomogli koliko ste mogli, ali mi smo se tako osjećali. U momentu kada su civilne žrtve počele rasti zbog žestine napada i nedostataka čitavih skloništa (podruma) bili smo prisiljeni iz humanosti prema djeci i ženama i starcima predati se. Sada se nalazimo u veoma nezavidnoj situaciji. Ne znamo gdje su nam obitelji, niti one znaju za nas. Mnoge supruge, majke i djeca iščekuju svoje, a ne znaju da ih nikada neće vidjeti jer su oni pali na braniku domovine. Mi ostali čamimo razmišljajući da li su nam djeca gladna, je li im hladno, ja osobno ne znam ni gdje su moji. Približavaju se božićni blagdani. Hrvatska je u ratu, krvari ali se i sprema za Božić. Vi i većina već spremate božićne darove, spremate se za doček Nove godine, a o čemu razmišljamo mi u Sremskoj Mitrovici, Nišu i Zrenjaninu. Ne mislite li gospodine predsjedniče da bi mojoj djeci najljepši božićni dar bio, kad bi im se vratio otac za kojeg ne znaju već četiri mjeseca. Zato Vas u svoje ime i u ime svih hrvatskih zatočenika molim da iskoristite sav svoj autoritet i mogućnosti da ubrzate našu razmjenu. Posebno ako držite pripadnike Jugoslovenske Narodne Armije sa njihovim obiteljima zatočene u vojarnama u Hrvatskoj. Shvatite da i oni nisu krivi kao ni mi. Zatekli su se igrom slučaja u takvoj situaciji. I oni imaju svoje obitelji, i njima se primiču blagdani koje bi htjeli provesti sa svojim najbližima. Gospodine predsjedniče pozdravljam Vas u svoje ime i ime oko osamsto Vukovarčana iz Sremske Mitrovice. Želim vam sretan Božić i božićne blagdane te uspješnu i sretnu Novu godinu. Nadam se da ćete učiniti sve što je u vašoj moći.
Dana 15.12.1991.
Sremska Mitrovica
Zapovjednik obrane Mitnice
(204. bataljon)
Pilip Karaula
