GDJE SI BIO 91.? Mladi povjesničar skida stigmu s branitelja: ‘Etiketirani su na najgnjusnije moguće načine’

Ostali u šoku

“Prvi put nakon sedam-osam godina ljudi vide lice iza svega toga i često se iznenade, kažu ‘pa ti si tako mlad’, mnogi su ostali u šoku jer su mislili da te tekstove piše netko tko je bio u ratu, tko je prošao sve to”, kaže Borna Marinić. I zaista, razumljivo je ostati pomalo u šoku pred činjenicom da jedan od najvećih poznavatelja Domovinskog rata i najstrastveniji popularizator tema iz tog razdoblja naše moderne povijesti ima samo trideset godina. Borna Marinić rodio se godinu dana nakon što je rat počeo. U njegovoj se obitelji o ratu nije puno govorilo, što njegov put čini još neobičnijim.

“Domovinski rat me odmalena jako intrigirao. U četvrtom razredu gimnazije, kad smo na povijesti obrađivali tu temu, shvatio sam da je to smjer u kojem ću krenuti. Odustao sam od svoje dugogodišnje želje da postanem sportski novinar i upisao povijest. Najmanje interesantno mi je bilo ono što smo radili na prvoj godini, rane civilizacije, Grčka, Rim… Svi su moji kolege tada posuđivali u knjižnici knjige o povijesti Rima, a ja knjigu o bitki za Vukovar. Gledali su me u nevjerici”, prisjeća se Borna.

Na drugoj godini studija povijesti jako ga je zainteresirala povijest Zagreba u srednjem vijeku, ali ipak ga medijavelistika nije privlačila onoliko koliko moderna povijest, za koju kaže da je dinamična i puna izazova zbog stalnog pojavljivanja novih izvora – može se dogoditi da se u jednom danu ukaže neka činjenica koja baca potpuno novo svjetlo na neki događaj. U odluci da se potpuno posveti istraživanju Domovinskog rata učvrstila ga je spoznaja da iznenađujuće velik dio njegovih vršnjaka nema ni osnovno znanje o tom dijelu hrvatske povijesti.

Krenulo je super

Nije li to veliki paradoks? Da mlađe generacije ne znaju gotovo ništa o vremenu čiji su sudionici i svjedoci?

“Da, paradoks je. Ali tako je to postavljeno od početka. Gotovina je rekao, rat je iza nas, okrenimo se budućnosti. Svi su poslušali. Ali baš tu su korijeni te moje znatiželje. Jer, da se o tome više govorilo, izgradio bih neku konkretnu sliku o tome što je bilo i možda me ne bi ni povuklo da poželim popuniti praznine, saznati nešto više o onome o čemu se šuti. Paradoks je i to što srednjoškolci uče o Francuskoj revoluciji mnogo više nego o Domovinskom ratu, tom razdoblju francuske povijesti s kraja 18. stoljeća posveti se pola polugodišta, a razdoblju hrvatske povijesti s kraja 20. stoljeća u nekim se školama ne posveti ni jedan jedini sat, ovisi to često o dobroj volji profesora, pogotovo zato što je to gradivo koje dolazi na kraju školske godine, u vrijeme brzih nadoknada propuštenog, dobro je ako djeca stignu i hladni rat obraditi – kaže Borna Marinić, koji je upravo mlade ljude iz svoje generacije od početka vidio kao ciljanu publiku za svoje zapise o Domovinskom ratu.

Početkom 2013. počeo je na svome osobnom profilu na Facebooku pisati o ljudima i događajima u Domovinskom ratu. Pisao je ponešto i o sportu, o vjerskim temama…

“Uglavnom, shvatio sam da mi se profil pretvorio u ‘Dogodilo se na današnji dan’, a nisam htio zamarati prijatelje time, nego sam odlučio pokrenuti stranicu posebno za Domovinski rat, pa neka oni koje to zanima čitaju, prate, podijele. Dvoumio sam se hoću li stranicu pokrenuti 31. ožujka ili 1. svibnja, to su dva velika datuma u Domovinskom ratu, nadao sam se da bi tako ljudi više uočili stranicu, podijelili objavu, da to krene. Ali nisam stigao, prošla je i ta obljetnica Krvavog Uskrsa, prošla je i obljetnica Bljeska i sjećam se da je prva objava bila fotografija Ivice Čaje, dečka u oslobođenom Jasenovcu, fotkao ga je Željko Gašparović, danas moj dobar prijatelj”, kaže Borna.

Počelo kao hobi

Tek je poslije saznao za sudbinu Ivice Čaje, branitelja s fotografije koja se Marinića tako dojmila da ju je odabrao za otvaranje svog velikog projekta. Čaja je u svibnju 1995. kao zapovjednik bojne 125. domobranske pukovnije Novska prvi ušao u oslobođeni Jasenovac predvodeći svoje vojnike. Fotograf Gašparović zabilježio je taj trenutak euforije, u kojem Čaja korača s voki-tokijem u ruci, javljajući da je grad slobodan. Samo nekoliko minuta poslije ubijen je snajperskim hicem s druge obale Save, iz okupiranog naselja Uštice.

“Zapravo je cijeli moj rast tekao paralelno s rastom te stranice i ona je korijen svega do čega me život doveo u ovih devet godina. Danas te objave prati 135.000 ljudi, a kad je došlo prvih tisuću, bio sam u čudu… Ispalo je da sam ušao u tu srednju povjesničarsku nišu, ljude je vjerojatno u tim prvim danima privuklo što nudim činjenice utemeljene na izvorima i što ne dajem svoj sud. Svidio im se način pisanja. Nisam ni znao da imam u sebi taj talent, ali počeo sam ga razvijati. Malo-pomalo to je išlo.”

“Ponekad bi prošlo i pet dana a da ne objavim ništa, a nekad sam imao po pet objava u jednome danu. Bio je to hobi. Međutim, hobi je prerastao u posao”, govori Borna Marinić, prisjećajući se kako je i do prvog plaćenog angažmana došao zahvaljujući tim zapisima o Domovinskom ratu na Facebooku. Svidjeli su se kustosu Hrvatskog povijesnog muzeja Ivici Neveščaninu koji ga je pozvao na suradnju za izložbu ratne fotografije od 1991. do 1995., pod nazivom “Lica rata”.

“Svaka ratna fotografija je čudo, svaka je priča za sebe. Ivica je odabrao odlične radove i htio je da dođem kao vodič. To mi je bio prvi posao. Ostao sam godinu dana, radio na izložbama posvećenima raznim temama, od faleristike, o kojoj nisam imao pojma, do Drugoga svjetskog rata. Izložba o 1945. godini bila je zadnja na kojoj sam radio. Dobio sam poziv s HRT-a, od urednika dokumentarnog programa, da dođem raditi za njih”, kaže Borna.

Otkazana suradnja

Svoj je san ostvario radom na pripremi priloga za TV kalendar. Radio je i za portal Dani ponosa, s temama iz Domovinskog rata.

“Na HRT-u je baš bilo dobro. Ono, zadnja si stepenica, nikoga nije briga za tebe, nitko te ne laktari, imaš neke svoje zadatke, koliko napraviš, toliko zaradiš. Došao sam početkom svibnja 2016. i dali su mi da pokrivam slikom priloge koje je kolega radio o Domovinskom ratu. Uskoro sam dobio priliku i da pišem, počeo sam onda pisati i tekstove koji nisu bili vezani samo za Domovinski rat. Išao sam široko, od sporta do kulture.”

“Bilo je to ostvarenje mog sna, osjećao sam da onamo pripadam, da sam stvoren za TV kalendar. Ubijao sam se od posla, urednici su bili zadovoljni, nadao sam se da će me uzeti za stalno”, govori Borna.

No, umjesto stalnog zaposlenja, otkazali su mu suradnju.

“Na kraju me taj sustav ispljunuo. Ja sam stvarno išao logikom: Hrvatska je uložila u mene, dosta, idem joj to vratiti, idem se zaposliti u javnom servisu, na javnoj televiziji i vraćati to. Plaća nije proporcionalna uloženom, ali mislio sam, eto, rast ću. Ali samo su mi rekli da mi je ugovor istekao i da ga neće produljiti. To je za mene bio smak svijeta. Kuća se tada rješavala vanjskih suradnika kojih se mogla riješiti. Išlo se u štednje.”

S diplomom, u podstanarstvu, bez posla – Marinić se našao u nezavidnoj situaciji. Netom je bio magistrirao na temi “Uloga specijalne jedinice policije Osa u Domovinskom ratu”, to su sisački specijalci, a na temelju tog rada objavljena mu je i prva knjiga. Mentor mu je bio Martin Previšić, jedini koji se na odsjeku za povijest na Filozofskom fakultetu bavio nečim što je bilo donekle blisko temi Domovinskog rata.

Praznični dokumentarci

Marinić ga je odabrao jer je doktorirao na temi Golog otoka i posezao za usmenom povijesti, što je i njega jako zanimalo.

Suradnja s Miljenkom Manjkasom, urednikom i producentom, otvorila je novo poglavlje u karijeri Borne Marinića: počeo je raditi kao scenarist na dokumentarnim filmovima u produkciji Manjkasove Intermedia grupe.

HTV je tražio ciklus “prazničnih” dokumentaraca, onakvih koji bi tematski bili vezani za Dan državnosti, Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, Dan hrvatskih branitelja. Trebao im je i dokumentarac kojim bi pokrili Dan antifašističke borbe.

“To je dopalo mene. Pratila me ta 1945. godina još iz povijesnog muzeja i nezgodno je to bilo raditi, antifašizam je tema o kojoj se danas spori više nego o Domovinskom ratu. Ispalo je dobro jer sam za sugovornike pozvao desetero povjesničara koji se bave tom temom, sa svih pozicija političkog spektra, i prepleo njihova kazivanja u priču o antifašizmu koja je imala korijen u Hrvatskoj jer je fašizam prvo udario na Istru i Dalmaciju, a koje je kasnije preuzeo komunizam”, kaže Marinić.

Zaredali su još i dokumentarci “Atentat na Hrvatsku”, o bombardiranju Banskih dvora, “Zasjeda u Borovu Selu” i “Krvavi Uskrs”. Marinić kaže da je s tim temama iz vojne povijesti “došao na svoje”. Dokumentarce je nastavio raditi i u sklopu portala Domovinskirat.hr koji je proizašao iz njegove stranice na Facebooku “Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat”.

“Počeo sam surađivati s produkcijskom kućom Prvi red fotelja, to je mlada ekipa, poletna, imamo istu energiju i guramo u istom smjeru. Prvo što smo iznjedrili bio je serijal “Početak – Obrat – Pobjeda”, za ta tri dokumentarca odabrao sam tri događaja vezana za rat u zapadnoj Slavoniji. Kao početak sam uzeo Pakrac, ono što se ondje dogodilo početkom ožujka, za obrat bitku za Stari Grabovac, u kojoj naše snage iz defenzivne pozicije dolaze u ofenzivnu, i za kraj, prosinac ’91., kad je oslobođen Lipik”, govori Borna Marinić.

Ekipa merčepovaca

Dokumentarac o Starom Grabovcu nedavno je prikazan na HTV-u. No on s najvećom dragošću priča o filmu iz poglavlja “Pobjeda”, o oslobođenom Lipiku.

“Predstavio sam ekipu merčepovaca koji su u društvu etiketirani na najgnjusnije moguće načine, mediji su ih tako prikazali, a onda je javnost to prihvatila, da ih se gleda kroz prizmu ratnih zločina za koje su osuđeni pojedinci iz te grupe. Htio sam im vratiti dostojanstvo i poštovanje koje zaslužuju zbog svojih ogromnih ratnih zasluga, a o tome se nije govorilo jer su to, kao, ‘zločinci’. Oni su bili baš veliki borci, fajteri koji su prvi ušli u Lipik”, kaže Marinić.

Upravo je kroz razgovore s merčepovcima došao na ideju da pokrene podcast. Tu seriju internetskih emisija vidio je kao dom za nezbrinute ratne priče.

“Ja cijelo vrijeme pokušavam pratiti tok mladih i njihovih interesa, zato sam i počeo pisati članke jer se ljudima ne da čitati knjige. Podcast je nešto sasvim novo. Ljudi s kojima razgovaram često imaju zanimljive ratne i poratne priče, a ja bih od tih naših dugih razgovora mogao za dokumentarac iskoristiti tek dvije-tri minute, ostalo ide u smeće. I bilo mi je žao da te predobre priče idu u smeće. Podcast je zapravo dom za te priče”, kaže Borna, kojemu je u voditeljskom poslu dobro došlo iskustvo rada na Hrvatskom katoličkom radiju, gdje od 2019. vodi dnevnu emisiju “Domoljubne minute”.

Prvi gost u podcastu bio mu je dr. Mladen Karlić, njegov sugovornik iz dokumentarca “Zasjeda u Borovu Selu” koji je iskazao nevjerojatnu hrabrost pružajući pomoć ranjenima u zasjedi koja je kulminirala masakrom vinkovačkih redarstvenika. U dvosatnom razgovoru koji se prati kao akcijski film ugostio je i legendu obrane Sajmišta, Nikicu Burića Samoborca. Broj pratitelja YouTube kanala “Gdje si bio 1991.?” vrtoglavo raste. Neke od tih priča duboko su potresne.

Ugostio legende

“U podcastu koji je izašao ovog tjedna razgovarao sam s policajcem iz policijske stanice Čakovec koji je ’91. poslan u Vukovar kao ispomoć kolegama u toj postaji, da regulira promet. Ostao je ondje u obruču, on zapovijeda dečkima iz policijske stanice Čakovec, njih tridesetak, na Sajmištu. Ludo. Pitam ga kad je shvatio da neće regulirati promet, on kaže: ‘Kad sam ranjen’. Pitam ga kad je shvatio da neće doći ekipa iz Čakovca da ih zamijeni, jer svaka dva tjedna je dolazila smjena. On kaže: ‘Pa kad nisu došli’. I onda je završio u logoru do svibnja 1992. U međuvremenu mu se rodio sin. Ne može me to ne dirati”, kaže Marinić. Ipak, kaže da su mu emocionalno najteži razgovori s roditeljima nestalih i poginulih, osobito ako je riječ o sinovima jedincima.

“Te obitelji su mrtve, oni nemaju za što živjeti, i to slama srce. Ima i priča smrti od prijateljske vatre koje mi se znaju uvući u podsvijest, sanjam ih poslije. Svaka smrt je glupa, a tek takva… Beskrajno tužno”, kaže Marinić.

Pozitivne reakcije na podcast pratile su i ponude pratitelja za uplatom donacija, no Marinić ih nije prihvatio. Umjesto toga, htio je učiniti projekt samoodrživim prodajom majica s otiscima moćnih ratnih fotografija i zaradom financirati trošak snimanja i montaže. Odabrao je kultne fotografije Zorana Filipovića, Željka Gašparovića i Jadrana Mimice, s motivima koji se, kako kaže, ne daju naći na svakom štandu u Čavoglavama. Na fotografiji Jadrana Mimice maleni dječak čvrsto drži oca za nogu prije njegova odlazak na front.

“Taj je dječak danas odrasli muškarac s vlastitom obitelji, javila mi se njegova supruga pa smo se našli, porazgovarali. Otac mu se vratio, priča ima sretan kraj. Povezao sam ga i s fotografom koji je prije trideset godina zabilježio trenutak rastanka, sva trojica smo se slikala ispod te fotografije kad je u velikom formatu izložena ispred HDLU-a”, priča Borna Marinić.

Kultne fotografije

U ponudi je i majica s logom podcasta i naslovnim pitanjem “Gdje si bio ’91.?” koju i sam rado nosi.

“To je pitanje koje je u današnjem društvu iskarikirano, a ja pokušavam vratiti klatno unatrag i staviti to pitanje u ozbiljan kontekst. Kad u toj majici odem u neki shopping-centar, gledam reakcije ljudi – neke su s odobravanjem, ono, palac gore, a neki vide pitanje na majici i brzo skrenu pogled. Zanimljivo je kako to ljude i danas ‘pegla’, još je to provokativno pitanje i bit će i dalje. Jedino pitanje koje je provokativnije od toga je: ‘Gdje su bili tvoji 1945.?‘”, kaže Marinić.

Borna se bori za razbijanje tabua: Nad braniteljima je i dalje medijska stigma

Nakon toliko razgovora s braniteljima, je li se vaše mišljenje o njima promijenilo, pitam Bornu.

“Nisam imao nikakvo mišljenje, gradio sam ga. Svaka osoba je različita. Kad dođeš među nogometaše, netko će ti se od njih svidjeti, jedan će ti se činiti umišljenim. Tako je sa svima, ni branitelji nisu iznimka. Ima nekih umišljenih koji misle da su spasili Hrvatsku, a ima i nekih koji možda zaista jesu spasili Hrvatsku, ali danas ne govore o tome, to je poglavlje koje su zatvorili i sad uzgajaju janjce u Lici i samo to ih zanima”, kaže Borna Marinić.

Primjećuje, ipak, nešto što povezuje sve branitelje s kojima je razgovarao – to je trag koji je na njima ostavila medijska stigma. U borbi protiv te stigme, koju Marinić vodi svojim podcastom, dokumentarcima i tekstovima, ima još dovoljno mjesta.

“Nevjerojatno je da sam ja tu jedini. Ima boljih povjesničara od mene, ima onih koji su i bolji istraživači od mene, ali se ukopaju negdje. Ljudi se valjda ne otisnu.”

 Saborski zastupnik zbog kojeg je napisao knjigu: Romi su dali ogroman obol u Domovinskom ratu

Uskoro se ukazala prilika i za drugu knjigu – onu o Romima koji su branili Hrvatsku. Ideju mu je iznio Veljko Kajtazi.

“Bilo je jako nezahvalno upustiti se u taj pothvat. Pitanje je kako se tko deklarira, ulaziš ljudima u intimu, izazov je baviti se braniteljima Romima kad znaš da nije sistematiziran ni popis poginulih po narodnosti… Međutim, prihvatio sam taj posao i krenuo u istraživanje, obilazio sam romska naselja diljem Hrvatske, kopao po arhivima, razgovarao s ljudima. Zanimljivo je da su Hrvatsku branili i Romi katoličke i muslimanske ispovijesti, kao i Romi pravoslavci. To su ljudi s različitim životnim pozadinama, uglavnom su bili regrutirani, to nije narod koji se gura u prve redove, ali bilo je među njima heroja koji su se iskazali i zadužili nas, u bitki za Vukovar, u Oluji…”, kaže Marinić, spominjući sudbinu dvojice romske braće, regrutiranih u dvije sukobljene vojske u Baranji.

Još je potresnija priča o vukovarskom branitelju Zdravku Vladisavljeviću Ediju, koja je našla mjesto u filmu “Šesti autobus”, u mučnoj sceni iživljavanja nad zarobljenicima u Veleprometu.

“U ‘Šestom autobusu’, kad brat ne da da mu odvedu brata, pa odvedu njega, to je istinita priča, to su bili Romi. Taj dečko kojeg su izveli je Zdravko Vladisavljević, on je bio Rom. Milanović ga je posthumno odlikovao Redom hrvatskog trolista nakon što je objavljena moja knjiga, a volio bih i da dobije ulicu, negdje u Vukovaru. Zaslužio je to. Kad se spominju strani dragovoljci, svi znaju za Francuza, za Jeana. Volio bih da znaju i za Edija, za to kako je mučki ubijen u Veleprometu, u nastojanju da spasi starijeg brata”, kaže Borna.