General Glasnović: Tomićev problem s Hipodromom nije broj ljudi. Nego broj Hrvata.

Ante Tomić i kompleks Jugobunkera: Kad moralizira potomak ideoloških egzekutora

Generalu Glasnoviću je prekipjelo. I tko ga može kriviti? Kad iz svakog proplanka jugobunkera, uz dim lule i kompleks manje vrijednosti, izviri Ante Tomić – kao samozvani moralni sudac nacije – jasno je da se sram ne može naučiti. Jer kako drukčije objasniti čovjeka koji mudruje o popisu hrvatskih branitelja, a do jučer nije imao hrabrosti ni prošetati do Vukovara da vidi što je ta riječ značila – u krvi, znoju i suzama.

Glasnović mu poručuje ono što bi i mnogi od nas rado izrekli: “Umukni, Tomiću!”
Jer nije riječ o stotinama tisuća domoljuba – riječ je o ideološkom ratu koji traje, u kojem Tomićevi pretci i politički oci nikada nisu prestali koristiti staru taktiku: obezvrijediti, izrugati, lažno optužiti i na kraju – izbrisati.

Tomićev problem s Hipodromom nije broj ljudi. Nego broj Hrvata.

Kad se okupilo više od 500.000 ljudi u ime vjere, domoljublja i istine – Tomić je prvi zgrabio pero. Ne da bi zapisao povijest, već da bi je obezvrijedio. Dok su se pjevale pjesme koje su dizale moral hrvatskim vojnicima, dok se orila ljubav prema Domovini – njemu je jedino zasmetalo što nisu pjevali “Druže Tito, mi ti se kunemo”.

Jer Tomić je ideološki ostatak vremena kad se ginulo za Jugoslaviju, a živjelo na grbači Hrvata. Kad su se iz Beograda potpisivale partizanske “mirovine” za ljude koji rat nikada nisu ni vidjeli – ali su zato znali dići ruku kad je trebalo baciti nekog u jamu.

Dok su naši vadili ranjene iz rovova, njegovi su punili jame

Generalu Glasnoviću, ratnom veteranu i bivšem časniku legije stranaca, ne treba objašnjavati što znači stajati pod bajunetom, ni što znači gledati kako ti suborac umire za stijeg. A to su ljudi o kojima Tomić danas piše s podsmijehom. I to je ono što najviše boli – što se nekadašnje “moralne vertikale” današnjih novinara svela na ponavljače partijskih parola, samo ovog puta upakiranih u sarkazam i cinizam.

Povijest nije satira – ona je pisana krvlju

Kad Glasnović podsjeća na Bleiburg, Jazovku, Hudine jame, na tisuće djece, žena i vojnika smaknutih bez suda – on ne traži osvetu. On traži istinu. A istina je ono čega se Tomić i njemu slični najviše boje. Jer kad istina progovori, njihova tinta blijedi, a njihova “duhovitost” postaje jeftina maska za ono što su uistinu – nasljednici jedne zločinačke ideologije.

Dan dolazi…

Možda ne danas. Možda ne sutra.
Ali doći će dan kad će povijest ponovno progovoriti. Ne kroz Tomićeve kolumne, već kroz križeve koji niknu posvuda gdje je hrvatska krv pala za slobodu.
I zato – tko ima oči, neka vidi. Tko ima srce, neka osjeti.
A tko ima obraz – neka ga ne proda za dnevnicu u ideološkoj redakciji.

Jer borba za istinu nije završila. Tek počinje.