GORAK OKUS: Jedno je jasno, onima koji vuku konce i "dijele" novac ipak su neke stvari važnije od "Kraljica šoka"

Danska je bila šansa da se nešto promijeni u samom pristupu rukometu i sportu općenito, ali...

Hrvatska ženska rukometna reprezentacija vraća se kući s gorkim okusom. Nije se ispunila želja za plasmanom u četvrtfinale Svjetskog prvenstva, a nije bilo ni oproštaja od Španjolske pobjedom, jer je Kraljicama šoka lekciju u posljednjem nastupu u nedjelju očitala Austrija.

Hrvatske su rukometašice prošle godine u Danskoj ispisale najljepšu bajku i osvojile prvo odličje u povijesti našeg ženskog rukometa. S pravom su tada bile slavljene i hvaljene, isto kao i njihov izbornik Nenad Šoštarić. Bile su prava ekipa, zajedno u dobru i zlu, pokazale su nevjerojatan karakter i borbenost do krajnjih granica. Vjerovale su u sebe cijelo vrijeme i to im se vratilo.

Iako su tada neki pričali kako to nije realna slika pravog stanja stvari, jer su se utakmice igrale bez gledatelja, a reprezentacije su bile zatvorene 'u balonu', ipak je Hrvatska tada uzela prvu medalju i taj uspjeh jednostavno se ne može i ne smije omalovažavati. Uostalom, zahvaljujući bronci osiguran je i prvi nastup na Svjetskom prvenstvu nakon 10 godina čekanja.

Uspjeh u Danskoj, nažalost, nije promijenio odnos prema ženskom rukometu. On je i ranije bio na marginama Hrvatskog rukometnog saveza u odnosu na mušku reprezentaciju, to se teško može poreći, uostalom, Maida Arslanagić sve je lijepo objasnila gostujući u RTL-ovoj emisiji. Djevojke sad barem imaju više od jedne garniture dresova, ali ne i puno više od toga. Uostalom, o odnosu prema njima možda najbolje govori podatak da su dosad, a prošlo je već skoro godinu dana, dobile tek trećinu obećane premije iz Danske.

Vidjelo se to i na broju igračica koje je izbornik mogao povesti na Pireneje. Samo njih 16, ne i više. A da je samo jedna bila odmah tamo da zamijeni zaražene, odnosno da preostale tri vanjske imaju barem malo predaha protiv Japana, možda je sve moglo ispasti i malo drugačije. Kažu, HRS je siromašan savez...

No dobro, ne treba sad ni previše 'plakati' ni naricati nad gorkom sudbinom. Svi ćemo se složiti da je Hrvatskoj jako teško bez svog 'dobrog duha' Ćamile Mičijević, ključne karike u obrani i napadu. Isto tako i bez Dore Krsnik, te borkinje koja će na terenu ostaviti i zadnji atom snage. A kad otpadne i jedina ljevakinja koju smo imali u Ivani Dežić, onda više nije jako teško, nego postaje gotovo nemoguće parirati i reprezentacijama koje su na papiru 'al pari' s nama. No, korona, eto, ne bira svoje 'žrtve'...

Isto tako treba pošteno priznati da je Hrvatska podbacila u možda i najvažnijoj utakmici prvenstva, na otvaranju protiv Brazila. Kad su igrale zdrave Ćamila i Dora, doduše Dežić baš i ne... Puno je u rukometnim krugovima bilo govora i o tome zašto je Šoštarić vodio tri golmanice i tri krila, a samo šest vanjskih. To su njegovi odabiri za koje snosi i odgovornost. Dio odgovornosti je na njemu i zbog poraza od Brazila, no dio je i na igračicama koje jednostavno nemaju dovoljno iskustva na ovoj razini rukometa. Izgorjele su u toj prvoj utakmici, odigrale slabu obranu i promašivale zicere. Jesu li možda precijenile svoje mogućnosti, jesu li bile previše samouvjerene? Tko će to (pri)znati... Kasnije im je nekompletnima bilo teško, gotovo i nemoguće vaditi kestenje iz vatre.

No, moramo svi skupa biti svjesni u kakvom nam se stanju nalazi ženski rukomet. Baza su uvijek klubovi, a oni su na izmaku snaga. Pa pogledajte samo našu Prvu ligu, u kojoj je čak 14 klubova, što je puno previše ako govorimo o nekakvoj koncentraciji kvalitete. Ekipe se u velikoj mjeri popunjavaju s kadetkinjama, jer igračice nakon srednje škole, a osobito nakon fakulteta, odustaju od rukometa u kojem nemaju sigurnost i traže nešto drugo. Dok jedna Norveška prilagođava program obrazovanja rukometašicama kako bi mogle davati maksimum u sportu kojim se bave, kod nas za takve stvari nema previše razumijevanja. I tako već godinama.

Primjerice, Ludbrežanka Ivana Dežić donedavno je igrala za varaždinsku Koku, a da bi mogla uz to pristojno živjeti, morala se i zaposliti u Podravskom listu iz Koprivnice kao novinarka. Sad će se kao članica Lokomotive moći opet potpuno posvetiti rukometu...

No, vratimo se još malo na turnir u Španjolskoj. Naše su rukometašice u svim utakmicama osim one posljednje s Austrijom, dale svoj maksimum. I to je bilo dovoljno upravo za ovaj rezultat kojeg su ostvarile. Baza je mala, igračica nema dovoljno, i onome tko to gleda već godinama jasno je da Hrvatska ne može odjednom postati preplaćena za medalje. Kad reprezentaciji nedostaje i jedna igračica iz prvih sedam, to je već previše, a kamoli dvije, tri ili pet, kao što je sad bio slučaj nakon bolesti i ozljeda. Ako ništa drugo, djevojke su na svjetskoj smotri skupile dragocjeno iskustvo, sve osim kapetanice Katarine Ježić bile su debitantice na toj razini natjecanja.

Danska je bila šansa da se nešto pokrene i promijeni u samom pristupu rukometu i sportu općenito, iskren Šoštarićev istup nakon poraza od Španjolske također je apel u tom smislu, ali čini se da su onima koji vuku konce i s vrha raspoređuju novac ipak važnije neke druge stvari. Nažalost, ništa novo kad je Lijepa naša u pitanju. Sportaši su uvijek dobri kad nam donose medalje i kad se s njima može poslikati nakon uspjeha, ali kad u njih treba uložiti ili im stvoriti odgovarajuće uvjete, onda to više nije ni atraktivno ni zanimljivo, nego su i dalje prepušteni sami sebi...