Hasib Alibegović Ale: Bitka za Strinčjeru najteža je na mom ratnom putu.
Bitka za Dubrovnik bila je jedna od najtežih u Domovinskom ratu, a geografska pozicija tog svjetskog bisera smještenog podno platoa Srđa odredila je da upravo Srđ bude ključna točka njegove obrane. Plato Srđa činile su tri važne otporne točke hrvatskih snaga – utvrda Strinčjera, vrh Srđ (utvrda Imperijal) te Bosanka. Četiri najteža vezana dana obrane Srđa, a samim time i Dubrovnika bila su od 9. do 12. studenog. Prvog dana JNA je okupirala Bosanku, a situacija je kulminirala zadnjeg dana kada su hrvatske snage bile primorane napustiti preostale dvije otporne točke – Imperijal i Strinčjeru.
Na ratnom putu branitelja dubrovačkog bojišta, Hasiba Alibegovića – Ale, bio je to najteži i najgori dan. Ale je kao pripadnik Specijalne jedinice policije „Grof“ Dubrovnik išao tamo gdje je bilo najteže. Tog 12. studenog, sa svojim suborcem i specijalcem Ivicom Buterinom, vodio je grupu koja je branila Strinčjeru.
Kada je padala Bosanka, 9. studenog, spašavali smo teško ranjenog našeg suborca Ivana Lonca, a na Srđ sam stigao idućeg dana. Više se ne sjećam je li bilo jutro ili večer, ali pretpostavljam da je bilo navečer. Pritisak na utvrdu Imperijal bio je golem, nemoguće je opisati koliko je granata padalo na nju, tisuće. Hrvatske snage tada drže Strinčjeru i Imperijal, osim domaćeg ZNG-a, HRM-a, Specijalne policije Grof, temeljne i pričuvne policije bio je tu i HOS. Ujutro 11. studenog zajedno s Lukom Tomušićem raspoređen sam na položaj između Strinčjere i Imperijala. Nije to bio položaj, ustvari mi smo bili izvidnica i kada je svanulo shvatio sam da smo izloženi kao glineni golubovi. Kad su krenuli granatirati, kopaj rukama, miči kamenje, spašavaj glavu. Tako je bilo cijeli dan, a na kraju sam primijetio da neprijateljske snage napreduju rubom šume (op. a. Dubrava) iz pravca Bosanke i približavaju se Strinčjeri. Nisam tada ni znao da je tamo ta Strinčjera, ali sam znao da je naš krajnji položaj. Istovremeno iz pravca Brgata dio njihovih snaga išao je prema Strinčjeri s tenkom. Tijekom dana Tvrđava Imperijal se u nekoliko navrata nije mogla vidjela od dima pri eksploziji ispaljenih neprijateljskih granata. Povremeno se čula i strojnička vatra.
Kada se smračilo Ale i Luka Tomušić zaputili su se mrtvi umorni u utvrdu Imperijal. Situacija je, sjeća se Ale, bila vrlo konfuzna, a u utvrdi ih je dočekao zapovjednik obrane Srđa Ivan Varenina koji je za njih imao poseban zadatak.
Usred noći pozvao me i rekao da bi trebalo poći na Strinčjeru. Tada sam prvi put čuo za to mjesto. Rekao mi je „Naši su tamo, a možda i nisu.“ On ustvari nije imao vezu s tim položajem i nije znao ima li još naših branitelja tamo obzirom na pretrpljeni napad dan ranije. Mene je zadužio da budem zapovjednik snagama koje su trebale poći onamo. Od specijalaca imao sam samo Ivicu Buterina na raspolaganju a većinu iz grupe vidio sam po prvi put.
Teško je procijeniti koliko se ljudi okupilo za polazak u mrkloj noći prema nama nepoznatom položaju, ali možemo zaključiti da se brojka kretala oko njih 50 hrabrih. Bili su tu pripadnici dubrovačkog ZNG-a, IX. bojne HOS-a, zatim Vojna policija Hrvatske ratne mornarice koju je vodio Siniša Tkalec, temeljne i pričuvne policije te dva već spomenuta specijalca na čelu. Nakon što su se postrojili svatko je dobio šteku Marlbora, a zatim ih je poveo vodič Stanislav Soldatić koji je ranije bio na Strinčjeri.
Pred polazak repetirali smo naoružanje ubacivši metak u cijev kako bi spremno reagirali na neprijateljsku zasjedu. Zakočili smo naoružanje i krenuli iz Tvrđave Imperijal. Polako smo napredovali, ne znajući gdje je neprijatelj. Trebalo nam je najmanje sat vremena jer je bio takav mrak, osobito u šumi, gdje se nije vidio prst pred nosom. Pa nešto šušne, pa stanemo, osluškujemo. Držali smo se jedan za drugog i kada smo izašli iz šume ugledali smo obrise utvrde. E sad je panika – tko je na utvrdi – naši ili njihovi? Izvidnica je otišla, a mi napeto ostali osluškivati hoće li se gore zapucati ili ne. Laknulo nam je kada smo vidjeli da nam mašu.
Za postaviti obranu nije bilo puno vremena. Snage su se rasporedile desno od tvrđave prema šumi i lijevo od tvrđave prema Nuncijati odnosno Sustjepanu.
Na samoj tvrđavi sam ostavio tri čovjeka. Među njima je bio i Soldatić koji je imao puškomitraljez. Oni su nas trebali štititi u slučaju povlačenja. Cilj je bio što žurnije postaviti liniju koju ćemo braniti i razvući ljude da ne budu grupirani na jednom mjestu. Nije bilo puno mudrovanja, trebaš pronaći nekakav zaklon i čekati i moliti se jer rovova nije bilo. Nismo imali saznanja na kojoj udaljenosti je neprijatelj, ali sigurno ne predaleko. Kad sam se s Buterinom i Perom Moretićem spuštao kroz raslinje ispred tvrđave počelo se razdanjivati. Tada smo uočili neprijatelje, ustvari čuli smo ih jer su galamili kao neka razularena rulja. Dakle oni nisu imali pojma da nekog ima na Strinčjeri jer sigurno ne bi bili tako opušteni.
U ranu zoru neprijatelj je pokrenuo pješački napad koji je vrlo brzo odbijen jer su hrvatske snage iskoristile faktor iznenađenja. Tada je počeo pakao.
Ne mogu opisati kakva je to kanonada bila. Nikada prije niti kasnije nisam osjetio toliku topničku paljbu. Ivica, Pero i ja stisnuli smo se u jednu rupu veličine dva kvadrata i čekali. U jednom trenutku granate počinju padati po samoj utvrdi, a ne više dolje gdje smo bili mi. Shvatio sam – kreću. Bilo je to negdje oko podneva. Bilo je žestoko, ali i taj smo napad odbili pa je krenula nova tura topničkog napada.
Neprijatelj je tukao tenkovima, haubicama i minobacačima. Ale je bio svjestan da još jedan pješački napad teško mogu odbiti.
Granate su padale poput kiše, tlo se doslovno treslo od eksplozija a geleri fijukali na sve strane. U jednom trenutku je granatiranje utihnulo. Ispred nas čujemo pucketanje suhih grana i istovremeno bombe koje lete prema nama. Uzvraćamo bombama i kratkim rafalima. Pozivam na povlačenje ka utvrdi pokrivajući jedan drugog pucajući prema neprijatelju. Iz obližnjih zaklona se pojavljuje još nekoliko branitelja i pri povlačenju jedan biva lakše ranjen. I dok se oni povlače naši okviri postaju prazni, bacamo ih Peri koji ih ubrzo napunjene vraća Ivici i meni. Sve smo bliže utvrdi. Kada smo konačno stigli na sam vrh nismo zatekli nikog. Nema naših, nema nikog. Od nekud su se pojavila u tom trenutku četvorica HOS-ovca. Zvali smo u svim smjerovima kako bi saznali ima li još nekog od naših, no nitko se nije odazvao. E što sad? Čujemo da neprijatelj dolazi i pucamo u njihovom smjeru. Ispaljujemo dvije zolje dok smo sa streljivom na po dva okvira. Shvaćam u tom trenutku da je povlačenje jedina opcija, ali nismo znali jesmo li okruženi ili ne. Pretpostavio sam da su njihove snage presjekle put prema Imperijalu pa smo se odlučili spustiti prema Gružu.
Kroz naredno vrijeme Ale je shvatio da se svatko povlačio kako je znao. Neki prema Imperijalu, neki prema Sustjepanu, a neki poput njega prema Gružu. One koji su nakon teške bitke stigli u Imperijal dočekala je vijest kako se hrvatska obrana povlači i sa Srđa pa su i oni sišli u grad preko serpentina. Ale se sa skupinom od još šest vojnika niz padinu preko minskog polja spustio do magistrale gdje se javio zapovjedniku Varenini i obavijestio ga da su hrvatske snage bile primorane na povlačenje sa Strinčjere.
Tek kada smo sišli na magistralu uključio sam vezu i javio se Varenini. Nismo imali šifrarnik, a ne mogu mu reći tek tako da smo se spustili na magistralu i da više nismo gore. Tako sam mu rekao nešto u stilu „Ja sam ispod na asfaltu“. Nije me shvatio i na kraju sam mu samo rekao – „Nisam više tamo.“ To veče bilo je rasulo i panika jer su se naši nakon par dana teških borbi povukli i sa Srđa.
Tvrđava imperijal je ostala prazna, a branitelji Dubrovnika su se počeli spremati za ulične borbe u gradu. Međutim nakon dva dana došlo se do informacije kako JNA nije zauzela tvrđavu te su se 15. studenog hrvatske snage vratile na nju te u konačnoj bitci 6. prosinca obranile grad.
