Heroji Oluje iz sjene: “Pokretom oka, ruke, znali smo tko će što napraviti”

Velik doprinos u Oluji i u Domovinskom ratu dali su mnogobrojni liječnici, medicinske sestre i drugo osoblje, koji su pomagali u spašavanju ranjenih vojnika i civila.

Neki od njih za N1 prisjetili su se trenutaka otprije 28 godina, kada je počela operacija, koja je dovela do kraja rata u Hrvatskoj.

Imala je samo 19 godina kada je kao medicinska sestra instrumentarka tijekom Domovinskog rata 1994. godine nekoliko dana provela na Velebitu. Godinu dana kasnije za vrijeme operacije Oluja borila se za živote ranjenika u sisačkoj općoj bolnici.

“Probudili su me 5.8. u pet sati ujutro. Policija je došla po mene doma i rekli su mi da uzmem osnovne stvari te da me voze u bolnicu. Prije nego što su došli, čula sam tutnjavu, čula sam da se nešto događa, eksplozije… Rat je trajao od 1991., ali to jutro bilo je strašno to slušati i prvo sam mislila da grmi. Međutim, kad su nam pokucali na vrata i rekli da nas voze u bolnicu, onda su nam objasnili što se događa. Uzela sam ono najosnovnije i kad su me tu dovezli četiri dana nisam išla kući”, rekla nam je Jasmina Herak, medicinska sestra instrumentarka.

Kući nije išao niti kirurg Davorin Stojaković, tada specijalizant u sisačkoj bolnici. Nije im bilo lako, jer je prvih dana Oluje kod Petrinje bilo mnogo poginulih i ranjenih hrvatskih vojnika.

“Ekipe su bile u punom sastavu, dočekivali smo te naše ranjenike. Moram reći da je prvi dan bilo nešto manje ranjenika nego drugi dan. Drugi dan je bilo puno više ranjenika, s tim da su se odmah ti pacijenti trijažirali, zbrinjavali, čak po predviđanjima koliko će biti ranjenih imali smo otvorene kanale prema zagrebačkim ustanovama”, kaže Stojaković, pročelnik Službe za kirurgiju OB Dr. Ivo Pedišić Sisak.

O stresu nisu imali vremena razmišljati.

“Morali smo obaviti svoj posao najbolje što možemo, najbolje što znamo, hrpa ljudi je stizala, ranjenih, civila, vojnika, a mi smo bili jedna obitelj, koja je zaista jedni drugima pokretom oka, ruke, znali smo tko će što napraviti, nije ti trebao nitko ništa reći, nadovezivali smo se, svi zajedno i sestre i liječnici, da napravimo posao najbolje što možemo”, prisjeća se Herak.

S jednakim entuzijazom ranjenima je pomagao kirurg Kliničke bolnice Dubrava Toni Kolak na bosanskohercegovačkom ratištu gdje se uoči Oluje izvelo više uzastopnih operacija.

“Bio sam sretan kad su počele te akcije, odnosno oslobođenje Knina, iz razloga što se vidio prvi znak da rat mora stati, da ćemo pobijediti. I, druga stvar, koja mi je bila jako važna, jest da je bihaćka enklava bila deblokirana i to me u to vrijeme činilo vrlo sretnim”, rekao je Toni Kolak, predstojnik klinike za kirurgiju u KB Dubrava.

Vojnom redarstvenom operacijom oslobođen je cijeli okupirani teritorij Hrvatske, osim istočne Slavonije. Svi sugovornici ponosni na svoje sudjelovanje u Domovinskom ratu, bila im je to dužnost kažu. Iskustvo, koje pamte i danas.

“Ratna kirurgija je relativno jednostavna i jednosegmentalna. Boravak predugo u ratu, na neki način u stručnom smislu je zaostajanje, ali to se poslije sve nadoknadilo i na kraju krajeva bilo jedno korisno iskustvo u upravljanju ljudskim resursima i dobivanju na samouvjerenosti, što je u liječenju poprilično važno”, objašnjava Kolak, a svoj dojam podijelio je i Stojaković:

“Svi smo tad bili pod adrenalinom i ne mogu reći da je nešto bilo najteže, čak mislim da je bilo lakše za raditi jer su svi bili voljni pomoći.”

Od svog poziva nisu odustali. U miru obavljaju posao jednako odgovorno i pomažu pacijentima.