Holjevac rastočio Tomaševića: ‘Samo klerofašisti vide nepokošenu travu i djecu neupisanu u vrtiće, a on se bori za antifašizam i transrodne osobe’

Tjedni pregled hrvatske političke gluposti” Marcela Holjevca  

LOŠ KADAR ZA POLITIKU Pošten je, a nije glup, ponosan je

Taman sam mislio, onako napola u šali, napisati kako bi bilo dobro da Dalić, kad mu dojadi nogomet, prijeđe u politiku, kandidira se za nacionalnog političkog izbornika – premijera, i postavi 11 ministara po istom sistemu po kojem postavlja igrače u nacionalnu reprezentaciju, samo po rezultatima na terenu i formi, a ne po podobnosti, kad se o tome povela rasprava u nacionalnom parlamentu, a oporba izašla sa sličnim prijedlogom. Istina, zastupnici bi mogli među sobom izabrati nekog Dalića za premijera, kad bi ga u Saboru bilo, no za razliku od reprezentacije, iz koje je politika istjerana još za lukavog Ćire – koji je znao da se javno mora maksimalno ulizivati Tuđmanu da bi privatno mogao neovisno djelovati i skinuti s vrata sve one političke i financijske interese koji su desetljećima uništavali jugo-nogomet – Sabor je političko tijelo. U njega se ne dolazi prema talentu, nego prema mjestu na listi političke stranke.

No Dalić bi trebao biti posve lud da pristane na takvo što, on je iz nekog drugog svijeta i neke druge kulture od one koja je prevladavajuća u Saboru, a kad jednom završi s misijom na čelu reprezentacije, nema razloga sjediti u Vladi ili Saboru za par tisuća eura mjesečno, kad toliko kod Saudijaca ili Kineza može zarađivati po satu baveći se svojim poslom.

A i ovdje gdje jest zapravo smeta. Razumijem zašto susjedi pokušavaju omalovažiti uspjehe hrvatske reprezentacije: čitajući beogradski tisak i komentare čitatelja, zaključujem da Srbi mnogo bolje “umeju da igraju fudbal” od nas jer nikad nisu poraženi u finalu Kupa nacija, a isto tako nisu nikad poraženi ni u finalu Svjetskog prvenstva, kamoli da bi čak dvaput bili poraženi već u polufinalu. Ali ne razumijem potrebu hrvatskih medija da omalovažavaju jednu priču o uspjehu. Mislim, razumijem, kompleksi su to, teško je riješiti se toga: ali čemu idiotski naslovi na Indexu poput “Dalić mora napraviti veliku promjenu, njegov eksperiment nije prošao” (nakon pobjede u polufinalu!), “Hrvati uglavnom nemaju pojma što je Hrvatska sinoć igrala” (nebitno natjecanje koje prati oko 200 milijuna ljudi u 120 država!), “Nizozemska je bezvezna reprezentacija” (5. reprezentacija svijeta!) i biser – prenošenje teksta iz španjolskih novina, očito pisanog u cilju demoraliziranja suparnika, “Dalića nitko ne želi jer su svi uspjesi Hrvatske zasluga igračina, a ne njegova”? Glavno da su se CNN i New York Times pobili za novinare Indexa, zlatom bi ih platili samo da hoće doći.
Trebamo li se nakon svega toga čuditi kad Bruno Petković onako majstorski zakuca novinaru Indexa koji je od njega tražio izjavu nakon utakmice: “Za Index ne dajem ništa!” I još novinar pita: “A zašto?” Stvarno, nekim ljudima baš treba nacrtati.

KORISTE TUĐE PLJUVANJE Stalno ponavljanje  Vučićeve mantre

Zavist? Ili je problem što je Dalić predstavnik one Hrvatske koju Index i slični mediji baš ne vole? Ili je jednostavno riječ o tome da reprezentacija može okupiti stotine tisuća Hrvata na ulicama i trgovima, a mogao bi se, nedajbože, čuti i Thompson iz razglasa? Ničeg se ta Hrvatska ne boji više nego one druge Hrvatske na ulicama i trgovima.

Bila je ’98 u Francuskoj, donekle i 2018. u Rusiji. Ali danas nije nikakvo iznenađenje kad Hrvatska dogura do same završnice svjetskog prvenstva ili lige nacija, uskoro možda i EP-a. Hrvatska je već neko dulje vrijeme među desetak najbolje rangiranih reprezentacija svijeta na ljestvici FIFA-e i nije tu “unatoč Daliću”. Hrvatska je u “top tieru” svjetskog nogometa, na najgornjoj ladici, uz bok Brazila, Argentine, Njemačke ili Francuske. Nije “prolaznik”, poput Grčke koja je jednom osvojila europsku titulu, a nikad prije ni poslije nitko nije čuo za nju. A opstajati u vrhu godinama vrijedi puno više od bilo kakve titule.

NEMAJU SREĆE Bolnica iz Alana Forda

Tifus se u Zagrebu prigodno pojavio prije samog Dana antifašističke borbe. A prije toga se u bolnici Sveti Duh pojavio enterovirus, kojim je zaraženo čak šest beba, od čega su bar tri dobile meningitis. I to još 11. i 12. lipnja. Bolnica o tome uopće nije obavijestila Ministarstvo, ondje su to doznali tek kad je procurilo u novine. Drugim riječima – pokušali su stvar, kao i s mrtvacima po podu i svime ostalim, zataškati. “Virus je nekako došao u naš kolektiv”, priopćio je predstojnik Klinike za ginekologiju i porodništvo KB-a Sveti Duh. Sram ga bilo, da tako dođe nepozvan. A ni Tomica se nije previše nasekirao zbog toga: “Bez panike, to je sezonski virus, imamo ga svake godine”, kaže. A zašto bolnica nije obavijestila Ministarstvo o pojavi zarazne bolesti među bebama? “Pa u kojem pravilniku piše da je to potrebno”, pita Tomica. Ako je Bandić ponekad djelovao besramno, Tomašević je neka posve druga, viša liga. Dovoljno je ne biti retardiran pa znati da je to itekako potrebno učiniti.

U toj bolnici, u nadležnosti Grada Zagreba i s od početka spornom ravnateljicom postavljenom po ideološko-političkom ključu, tako se nastavio niz bizarnih i tragičnih događaja za koje su uvijek krivi svi drugi – osim ravnateljice i onog tko ju je imenovao. Ako je riječ o bolnici u nadležnosti države, onda se organizira prosvjed kad Lina Budak svojom glupošću sedam mjeseci ne dođe po nalaze jer nije uspjela shvatiti doktore. Kad je riječ o bolnici u kojoj Grad postavlja ravnateljicu, onda ona ne zna ništa o mrtvacima po podu i po čekaonicama, meningitisu ili bilo čemu drugom jer joj nitko nije ništa rekao. Ne zna gdje je dokumentacija ni gdje su snimke kamera. Ona samo zna kad treba otići po nagradu Grada Zagreba. Koju je dobila jer je omogućila vršenje pobačaja u toj klinici.

Gradonačelniku je očito jedino to važno, a inače mu nije previše stalo do toga što se u bolnici događa. On ne vidi problem s virusom: “Ovo je prvi put da je u bolnicu stigla policija. Nije bila nasilna smrt ili nešto zbog čega bi trebalo zvati policiju, ali u redu”, kaže Tomašević. Ajde, ako se baš mora. Možda bi mu netko trebao objasniti da policija mora izaći na uviđaj kad netko padne mrtav bilo gdje? Inspekcija ne treba, policija ne treba ni javljati Ministarstvu što se događa. Transparentno i demokratski, kako Možemo to već radi.

Odvjetništvo i policija istražuju još jedan slučaj, kad je kći u čekaonici Sv. Duha pronašla mrtvog oca koji je umro od šoka izazvanog iskrvarenjem čira na želucu. Treba li reći da bolnica ni tada inspekciji Ministarstva nije htjela dostaviti snimke nadzorne kamere jer navodno ne pokriva dio čekaonice u kojem je umro? Izjave su bile oprečne, utvrđene su nepravilnosti, dokumentacije nema. Bolnica tvrdi da je medicinska sestra obilazila  pacijenta, samo nema zapisa o tome i ne daju snimke kamera koje bi to potvrdile. A možda sestra isto tako nije primijetila da joj je u čekaonici cijelu noć mrtav čovjek, kao što nitko nije primijetio ni da se pacijentica guši. Nedugo prije toga, u veljači, dogodio se i treći slučaj smrti u čekaonici Sv. Duha, kamo je pacijent dopremljen radi rutinske kontrole pa je kasnije pronađen mrtav na transportnim kolicima dok je čekao prijevoz. Zbog dva prva slučaja, zdravstvena inspekcija uputila je dopis Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu zbog sumnje u počinjenje kaznenog djela nesavjesnog liječenja, krivotvorenja službene dokumentacije i trgovanja utjecajem.

NESAVJESNO PONAŠANJE Rezultati su kao i u  socijalizmu nebitni

I upravo to je najveći problem ove gradske vlasti. Tomašević ignorira sve kritike na račun svog rada tvrdeći da samo klerofašisti vide nepokošenu travu, djecu neupisanu u vrtiće, smeće, rupe na cestama i mrtvace po čekaonicama bolnica. A on se bori za antifašizam, Tita i transrodne osobe. I svekoliki progres.

Njega i njegovu ekipu uopće ne zanima funkcioniraju li politike koje provode, donose li one Zagrebu nešto dobro, jer su vođeni jedino ideološkom zaslijepljenošću. Važan je samo progres, rezultati su, kao i u socijalizmu, nebitni. Plod dviju godina njihove uprave potpuni je kaos. Svakog dana prolazim autom preko jednog malog križanja, koje je raskopano prije oko tri mjeseca. Na dužini ne većoj od 50 metara traka za skretanje udesno je ograđena, skinut je asfalt – i to sad tako stoji. Tri mjeseca. 50 metara ceste.

To su stvari koje bi Bandić riješio tako da građani ne bi ni primijetili da se nešto radi, raskopalo bi se ujutro i asfaltiralo do večeri. Da su njihove politike nerealne, neprovedive i da uzrokuju samo štetu, potvrdili su i oni sami. Još kad su došli na vlast, prije dvije godine, Sandra Benčić je, kad je Tomislav Tomašević postavio novu upravu Holdinga bez natječaja – već ju je imenovala Skupština Holdinga koju su činili Tomašević i njegovi zamjenici, Danijela Dolenec i Luka Korlaet – rekla da “obećanje o javnim natječajima djelomično neće moći ispuniti”. Njezina izjava tek je dijelom bila istinita – obećanja se od tog trenutka dalje nisu ispunjavala, ali ne samo djelomično nego nimalo. Ovog je tjedna Tomašević priznao da “nije realno” da će ispuniti obećanje o zatvaranju Jakuševca, iako im se cijela kampanja vrtjela upravo oko toga i iako su tvrdili da će to učiniti već u prvoj, najkasnije drugoj godini mandata. Usto, Možemo nisu nimalo pogođeni time što za 3000 zagrebačke djece neće biti mjesta u jaslicama, Tomašević je i prije znao “oprati” novinare kad bi ga pitali za vrtiće, “zašto mog prethodnika niste to pitali”. Jesu, naravno. Sad pitaju njega jer je sad on gradonačelnik. Njega ni to ne dira, jer, kažu, mediji su lagali da će faliti pet do sedam tisuća mjesta, pa je to što fale samo tri tisuće za one koji zadovoljavaju sve uvjete zapravo uspjeh. U stvarnosti, nedostaje oko pet i pol tisuća mjesta jer “ne zadovoljavate uvjete” ako vam dijete ima 11 mjeseci i 29 dana, ili je majka trenutno nezaposlena.

Kad bi vodio privatnu tvrtku onako kako vodi Zagreb, Tomašević bi vjerojatno završio u zatvoru zbog “zloupotrebe povjerenja u gospodarskom poslovanju”. Njegovo upravljanje Zagrebom ne može se opisati drukčije nego kao krajnje nemarno i neučinkovito. Rečeno kazneno djelo ne obuhvaća samo čuveno “pribavljanje nepripadajuće imovinske koristi” sebi i drugima nego i štetu koju netko vlasnicima, u slučaju Grada građanima, napravi nesavjesnim upravljanjem pa da baš nije ukrao ni jedan cent. Nesposobni, ne zaboravite, uvijek koštaju puno više od lopova. A jazavac s Downovim sindromom na čelu grada vjerojatno bi napravio manje štete u tako kratkom roku

*Stavovi koje autori iznose u svojim kolumnama njihovi su osobni stavovi, nisu nužno i stavovi   Portala Dnevnih Novosti