Ekskluzivni intervju koji je za Večernji list dao bivši potpukovnik Jugoslavenske narodne armije Lakić Đorović otvara nova pitanja o organizaciji logora u Srbiji tijekom Domovinskog rata. Đorović, koji je po službenoj dužnosti bio branitelj zarobljenih vukovarskih branitelja u logoru u Srijemskoj Mitrovici, tvrdi da sustav logora nije bio rezultat kaotičnih ratnih okolnosti, nego dio organizirane državne operacije.

Urazgovoru za novinara Hrvoja Zovka Đorović, iako narušenog zdravlja, opisuje kako su nakon okupacije Vukovara hrvatski branitelji i civili sustavno odvođeni u logore diljem Srbije. Prema njegovim riječima, cijeli sustav bio je pod kontrolom vojne službe bezbednosti JNA, a ključne odluke dolazile su iz samog vrha tadašnje vojne hijerarhije.

Njegovo svjedočanstvo dodatno rasvjetljava način na koji su logori funkcionirali, tko ih je organizirao te kakvim su metodama bili izloženi zarobljenici tijekom ispitivanja i zatočeništva.

„Logori su bili organizirani odlukom vojnog vrha“

Đorović tvrdi da je odluka o osnivanju logora donesena na najvišoj razini vojnog zapovjedništva. Prema njegovim riječima, ključnu ulogu imao je tadašnji načelnik Uprave bezbednosti JNA Aleksandar Vasiljević, dok je odluku o uspostavi logorskog sustava donio ministar obrane SFRJ Veljko Kadijević.

„Ta je odluka bila poznata mnogima, pa i mojim tadašnjim nadređenima u Ministarstvu obrane“, rekao je Đorović, dodajući kako je o tome svjedočio i pred Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu.

Istodobno upozorava na činjenicu da je nestalo čak sedamnaest tisuća dokumenata koji su, kako tvrdi, sadržavali ključne podatke o logorima i zapovjednim odlukama. Među tim dokumentima nalazila se, tvrdi, i formalna odluka o osnivanju logorskog sustava.

Mreža logora diljem Srbije

Prema njegovim riječima, na području Srbije djelovalo je najmanje pet logora za hrvatske zarobljenike, koji su službeno nazivani „sabirnim centrima“. Među njima su bili logori u Srijemskoj Mitrovici, Begejcima, Stajićevu i Nišu, dok je u Beogradu veća skupina zarobljenika držana u vojnom istražnom zatvoru.

U tim objektima, kaže, zarobljenici su prolazili kroz teška ispitivanja i brutalna zlostavljanja. Posebno ističe da su neki zarobljenici bili optuživani za navodne zločine protiv srpskih snaga, što je često služilo kao opravdanje za surovo postupanje.

„Bilo ih je oko trideset koji su prošli izuzetno teško, jer se prema njima postupalo vrlo brutalno“, rekao je Đorović.

Uloga vojne službe bezbednosti

Đorović tvrdi da ništa u logorima nije moglo biti provedeno bez znanja vojne službe bezbednosti JNA. Prema njegovim riječima, upravo su pripadnici te službe organizirali logore, vodili ispitivanja i koordinirali rad oficira zaduženih za postupanje prema zarobljenicima.

Sustav je funkcionirao kroz male operativne skupine koje su činili oficir, drugi oficir i podoficir – takozvane „trojke“. Operativni dio ispitivanja najčešće je obavljao podoficir, dok su složenije slučajeve preuzimali viši oficiri, uključujući potpukovnike i pukovnike. U vrhu strukture, tvrdi Đorović, nalazili su se visoki časnici vojne bezbednosti koji su redovito izvještavali svoje nadređene. Među njima spominje i oficira bezbednosti Bogdana Vujića, dok je veći broj ljudi angažiranih u logorima bio vraćen iz mirovine.

Posebno su, kaže, pozivani časnici podrijetlom iz Slavonije jer se smatralo da bolje poznaju mentalitet i okolnosti iz kojih dolaze zarobljeni branitelji.

Svjedočanstva o mučenju zarobljenika

Kao branitelj po službenoj dužnosti zarobljenih Vukovaraca u logoru u Srijemskoj Mitrovici, Đorović je imao neposredan kontakt s ljudima koji su tamo bili zatočeni. Njihova svjedočanstva, kaže, bila su potresna.

Zarobljenici su, tvrdi, bili izloženi brutalnom premlaćivanju, dugotrajnim ispitivanjima i psihološkom pritisku. Prema njegovim riječima, mnogi su prisiljavani potpisati unaprijed pripremljena priznanja o navodnim zločinima nad Srbima.

„Izgledali su prestrašeno i iscrpljeno. Negirali su sve optužbe, ali su bili prisiljavani potpisivati dokumente koji su već bili pripremljeni“, rekao je.

Prisjetio se i jednog zarobljenika koji je satima bio držan na hladnoći, u mokroj i prljavoj odjeći, vidno iscrpljen i pothranjen. Kada je predložio da se zarobljenike pošalje na liječenje, dobio je, tvrdi, odgovor: „Laki, pa nismo ih zbog toga ovdje doveli.“

Kontroverzne presude i sudski procesi

U razgovoru je Đorović govorio i o sudskim postupcima protiv zarobljenih branitelja. Istrage u Srijemskoj Mitrovici, prema njegovim riječima, vodio je istražni sudac Milomir Šalić, za kojeg tvrdi da je bio povezan s obavještajnim strukturama.

U nekim slučajevima presude su bile iznimno stroge. U Beogradu je, kaže, nekoliko zarobljenika čak bilo osuđeno na smrt, no Vrhovni sud je te presude ubrzo poništio. Spominje i suca Duška Dopudu, koji je, tvrdi, bio doveden s građanskog suda u Rumi i dobio vojni čin majora kako bi vodio određene postupke.

Svjedočanstvo koje i danas izaziva pitanja

Unatoč svemu što je iznio tijekom godina, Đorović tvrdi da ga hrvatske institucije nikada nisu kontaktirale kako bi dodatno istražile njegova saznanja.

U intervjuu se osvrnuo i na nedavne rasprave o dvorani SPENS u Novom Sadu, za koju pojedine udruge tvrde da je nakon pada Vukovara služila kao privremeno mjesto zatočenja hrvatskih zarobljenika. Đorović kaže da nema izravnih saznanja o tome, ali smatra da je moguće da su ljudi ondje kratko zadržavani prije slanja u logore.

„Ubijali su ljude prilikom hvatanja, tijekom zarobljavanja, pa čak i tijekom prijevoza“, rekao je, dodajući kako se istina o tim događajima, prema njegovu mišljenju, ne može trajno sakriti.

Nasljeđe logora i otvorena pitanja

Logori u Srbiji i dalje ostaju jedna od najosjetljivijih tema vezanih uz Domovinski rat. Dok vlasti u Srbiji godinama tvrde da su objekti bili „sabirni centri“, brojna svjedočanstva bivših logoraša i sudski procesi ukazuju na sustavno zlostavljanje i kršenje međunarodnog humanitarnog prava.

Svjedočanstvo bivšeg oficira JNA, koji je bio dio sustava, ali tvrdi da je pokušavao pomoći zarobljenicima, dodatno otvara pitanje odgovornosti i dokumentacije o logorima koja još uvijek nije u potpunosti dostupna javnosti.

„Istina se ne može sakriti“, zaključuje Đorović u razgovoru za Večernji list koji bi, kako se čini, mogao ponovno potaknuti raspravu o ulozi vojnog i političkog vrha u uspostavi logora za hrvatske zarobljenike tijekom ratnih godina.