DNEVNIK JEDNOG VOJNIKA

Na današnji dan, 03. studenog 1994. godine, završena je trodnevna bitka za oslobađanje Kupresa. Operacijom Cincar ujedinjene hrvatske i bošnjačke snage nadjačale su srpskog okupatora i ovom pobjedom utrle put nadolazećim oslobodilačkim operacijama poput Zima ’94., Maestral i Oluja.

Upravo u operaciji Cincar, kao značajna brigada istaknula se 1. brigada HVO-a “Ante Bruno Bušić”, a dio ratničkog spomenara koji objavljujemo, iz dnevnika je jednog od njihovih pripadnika:

Ratnički dnevnik

“Uzbuna u vojarni. Rutinski radimo već bezbroj puta isto. Akcija ili vježba, nije više bitno, straha nema toliko je volje i iščekivanja akcije. Borbene su skupine određene i izdaju se zapovjedi. Još se ne zna pravac djelovanja. Ukrcavanje u kamione i duga vožnja bez svjetala. Stižemo na odredište, u tišini i bez svjetla istovaramo oruđe”, prenosi Braniteljski portal ulomak spomenara.

Negdje smo iznad Šujice, kamion ne može dalje zbog blata. Brzo se premazujemo maskirnim bojama i raspoznajemo se samo po glasu. Tovarimo opremu na sebe i krećemo nesigurno kroz šumu. Nakon dvadeset minuta stižemo do neke zemunice, skidamo opremu i skupljamo snagu za nastavak. Mjesec izlazi negdje od Raduše i obasjava polje ispod nas.

Dobivamo zapovjedi. Kroz Zanaglinsku šumu pratnji pješačke bojne.

Krećemo preko glave natovareni. Tišinu prekidaju samo ptice preplašene tolikim noćnim gostima. Gotovo se cijelu noć išlo do cilja, neumoljivo i bez predaha, zastajemo oprezno jer već se naziru prva sela. Promatram vojnike oko sebe, kao da smo u nekom filmu, svi u kacigama dobro naoružani iako umorni puni su volje.

Početak borbe

Jutro je, borba se već na veliko rasplamsala. Razdvajamo se u dvije grupe, naša zadaća je zaustaviti tenkove ako krenu na Donji Malovan kao pojačanje. Čuju se strojnice, minobacači, PAT-ovi, tenkovi. Četnici se uporno brane.

Prelazimo na oko 800 metara ispred četničkog bunkera i postavljamo lansirne kutije i rakete. Pucnjava nam je sve bliža. Spazim i prvi neprijateljski tenk, ali nejasno, smeta mi dim ruka mi sama poletjela na dugme. Raketa je već krenula prema cilju, kad ponovo dimna zavjesa. Raketa nestade u dimu. Gotovo istodobno iza kuće izleti M-84 brzo se udaljavajući. Mjerenje laserom govorilo je – 3400 metara, izvan dometa.

Odmah zatim pokažu se tenk i dvije samohotke, udaljenost- 3104 metra. Trenutak -dva dvojbe i konačna odluka da pokušam. Prasak maljutke jezovito presjeca zrak i ide na tenk koji je išao sporije od prvoga. Dva je puta vjetar odnosio raketu s cilja, uspijevam je vratiti. Taster je poklopljen sa ciljem, vrijeme je isteklo. Bljesak i detonacija u tenku. Stao je, prokurlja crni dim. Bio je to veličanstven osjećaj, promatramo četnike iz drugog tenka kako iskaču i bježe preko polja. Detonacija pokraj nas, otkriveni smo. Zapovijed -izvlačenje u šumu.

Iz šume gledamo kako četnici bježe. Kupreška visoravan je pred nama u svojoj ljepoti.”