Izdvojeno mišljenje suca Šumanovića: Pojmovi muško i žensko prestaju vrijediti prema svim objektivnim kriterijima

28.07.2021. 06:04:00

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Miroslav Šeparović, predsjednik, te suci Andrej Abramović, Mato Arlović, Snježana Bagić, Branko Brkić, Mario Jelušić, Lovorka Kušan, Rajko Mlinarić, Goran Selanec i Miroslav Šumanović donijelu su odluku kojom su Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o državnim maticama proglasili zakonom postupovno-tehničke naravi te ga proglasili u skladu s Ustavom.

Riječ je o zakonu koji u praksi omogućava “promjenu spola” kako hormonalnom terapijom tako i vlastitom izjavom odnosno tvrdnjom da osoba osjeća kao da živi “u drugom rodnom identitetu”. Protiv te je odluke bio jedino ustavni sudac Miroslav Šumanović, čije izdvojeno mišljenje prenosimo u nastavku.

“Nisam mogao poduprijeti stajalište i odluku većine jer osporenu zakonsku odredbu ocjenjujem ustavnopravno problematičnom po više osnova a razloge većinskog stajališta pogrešnim i nekonzistentnim. Rekao bih da je više riječ o domišljajućim izlikama nego o čvrstoj i serioznoj argumentaciji.

I. Prvi je problem formalne naravi i tiče se narušavanja načela vladavine prava i zahtjeva koji iz njega proizlaze, osobito pravne sigurnosti. Temeljni preduvjet pravne sigurnosti je preciznost i jasnoća sadržaja pravnoga propisa. Ovdje zakonom uopće nije određen sadržaj ključne sintagme “života u drugom rodnom identitetu”, jer nije riječ o pravnom standardu poznatoga i usvojenoga sadržaja, nego de facto o ideološkom konstruktu.

S obzirom na njegovu semantičku kompleksnost i atipičnost, suštinski smisao “života u drugom rodnom identitetu” nije jednostavno dokučiv. S druge strane, takav pojam specifičnoga “života” je konstitutivna pretpostavka promjene temeljnoga upisa spola (čvrsto baziranoga na objektivno provjerljivim, biološkim datostima) u državnoj matici rođenih, a to isključivo na osnovi proizvoljne i posve slobodne (moralno i razumski neuvjetovane) volje upisanoga pojedinca. Radi se u biti o upisu činjenice nečije volje da bude određenoga spola drukčijeg od njegovog biološkog, a ne o upisu promijenjenoga spola kao stvarne, empirijski provjerljive činjenice. Time se državna matica rođenih u tom aspektu pretvara u evidentiranje virtualne ili subjektivne “stvarnosti”, odnosno u unošenje podataka koji nemaju usidrenost u zbilji i objektivnoj stvarnosti. Na ovaj način je negirano klasično pravno načelo “ex facto oritur ius” (pravo izvire iz činjenice, iz stvarnosti, zbilje) koje jamči racionalnu svrhovitost pravnog uređenja društvenih odnosa. To može rezultirati i pravnim kaosom, ako npr. biološka žena, naknadno upisana kao muškarac prema “osjećaju” rodne pripadnosti, rodi dijete, što bi s obzirom na načelo mater semper certa est dekonstruiralo i sam pojam majčinstva kao isključivo obilježje ženskoga spola, jer se pod taj pojam sad de facto može podvesti i pravno priznati muškarac. Slično je i s mogućim zavrzlamama u vezi s ustavnim i zakonskim zahtjevom da bračni supružnici budu osobe različitoga spola.

Upravo zato bi pretpostavke dopustivosti takvih upisa odn. promjena upisa morale biti precizno normirane. Ne samo u svrhu ozbiljnosti institucije državnih matica, nego i zaštite pravne pozicije podnositelja ovakvih zahtjeva koji razumno očekuju predvidivost u kriterijima odlučivanja o njihovom traženju.

Dakle, zakonom nisu određene karakteristike ili intenzitet “života u drugom rodnom identitetu” o kojem posljedično ovisi promjena upisa spola u matici rođenih, nego je to prepušteno resornom ministru zdravstva. Ni provedbeni akt, međutim, osim zahtjeva pribave nalaza specijalista psihijatrije, mišljenja kliničkoga psihologa i izvješća nadležnoga CZS-a o osobnim i obiteljskim prilikama, ne određuje nikakve supstancijalne pretpostavke odn. kriterije prema kojima nadležno Nacionalno zdravstveno vijeće odlučuje o tome hoće li izdati pozitivno Mišljenje kao formalni uvjet (“dokument”) za zahtjev koji se upućuje nadležnom matičaru u svrhu upisa promjene spola u državnoj matici (članak 3. Pravilnika o načinu prikupljanja medicinske dokumentacije te utvrđivanju uvjeta i pretpostavki za promjenu spola ili o životu u drugom rodnom identitetu, “Narodne novine” broj 132/14.).

Ni pravno-politički, odnosno koncepcijski nije jasno – a nije jasno ni prema argumentima većinskoga stajališta, koga se zapravo ovim zakonom štiti odnosno koje se vrijednosti promoviraju. Je li riječ o zaštiti privatnosti i osobne autonomije shvaćene kao apsolutno pravo svakoga da za sebe odredi vlastiti smisao i osobni identitet po svojoj posve autonomnoj i ničim uvjetovanoj volji neovisno o biološkim datostima i antropološkoj stvarnosti ili se ovdje zapravo ide protektivno prema seksualnim “manjinama” s obzirom na to da upis promjene spola ovisi o mišljenju zdravstvene institucije na temelju ekspertiza psihijatra i kliničkoga psihologa a pojam rodne inkongruencije (neusklađenosti) koja je u Međunarodnoj klasifikaciji bolesti (ICD) nakon revizije iz 2018. godine označena šifrom HA 60 upućuje na bolest koju treba liječiti. Može li, načelno, upis u javne evidencije biti adekvatna medicinska terapija?

II. Drugi problem osporene odredbe u spornom aspektu “života u drugom rodnom identitetu”, kao uvjetu promjene upisa spola u državnoj matici, dotiče njezinu krajnje upitnu suglasnost s pojmom spola sadržanim u pojedinim ustavnim odredbama.

Pitanje je načelne naravi može li rod uopće biti kriterij razlikovanja (kategorija podjele, razlikovna osobina) ljudskih bića a s obzirom na biološko-medicinsku istinu o binarnoj podjeli na ženski i muški spol u kontekstu koje je spol “prirodna konstanta i ontološka datost” (Priopćenje za javnost HAZU-a od 11. prosinca 2017.). Mislim da je većinski pristup olako i nekritički uzeo da se rod / rodni identitet može pravno neproblematično podvesti pod rezidualnu kategoriju “drugih osobina” iz članka 14. Ustava, te da se, nastavno na opću zabranu diskriminacije, dopusti upis promjene spola i po osnovi iz osporene odredbe članka 9.a ZoDM-a. Člankom 14. Ustava propisane su nediskriminatorne okolnosti i obilježja, neovisno o kojima, titular zajamčenih prava i sloboda ima ustavno jamstvo njihovog punog
ostvarivanja u istoj mjeri i opsegu kao i drugi koji nisu određeni takvim obilježjem.

Pitanje je konkretne ustavnopravne naravi – može li rod, zato što nije izrijekom naveden u tekstu ustavne odredbe iz članka 14. Ustava, samim time predstavljati “drugu osobinu” koja bi poput onih taksativno propisanih diferencirajućih okolnosti (među kojima je izrijekom naveden spol) djelovala kao osnova isključenja nejednakosti građana po pitanju prava zahtijevati upis relevantnih podataka o osobnom identitetu u državne matice kao javne registre. Ovdje je riječ o kategoriji roda / rodnog identiteta kao čisto subjektivnog određenja pojedincavoljnog konstrukta u neskladu s biološkim datostima koji ne ostaje samo u području privatnosti nego pretendira na izravne javnopravne učinke (na planu službenih, javnih evidencija o osobnim stanjima građana s reperkusijama na niz pravnih razina i područja) čije ostvarenje iziskuje

zakonsku regulaciju kojom se navedeni voljni konstrukti i osobne preferencije izražavaju kao univerzalne i općeobvezujuće pravne norme.

Pojam “života u drugom rodnom identitetu” nije poznat u terminologiji i aksiologiji Ustava koji spominje samo spol i to: 1) u okviru ustavne vrjednote ravnopravnosti spolova iz članka 3. Ustava (kao temelja za tumačenje ustava), 2) u odredbi iz članka 17. stavka 2. Ustava kojom je propisano da opseg ograničenja ustavno zajamčenih prava i sloboda, u ratnom stanju ili stanju neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti države te velikih prirodnih nepogoda, ne može za posljedicu imati, pored ostaloga, nejednakost osoba s obzirom na spol, 3) u odredbi iz članka 62. stavka 2. Ustava koji definira brak kao zajednicu žene i muškarca i u kojoj su odredbi oznake spola nesumnjivo povezane sa stvarnim biološkim habitusom ženskoga i muškog spola.

Imajući u vidu pojam roda kao ideološkoga rekvizita odn. rodnog identiteta kao posve subjektivnog doživljaja pripadnosti nekom spolu, očito je riječ o koliziji s ustavnim pojmom i kategorijom spola. Nije dopustivo da za određenje istog pojma ili kategorije (spola) pravno egzistiraju dva međusobno potiruća mjerila – objektivno (biološko) i subjektivno (prema osobnom osjećaju i preferencijama). Kategorija spola normirana

ustavnim odredbama se ne može razumnim tumačenjem odrediti proizvoljno, pojedinačnom voljom i subjektivnim osjećajem spolne pripadnosti nego isključivo objektivnim biološkim parametrima. Ustav, naime, ne može sadržavati pojmove kojima stvarni smisao i sadržaj ne korespondira nazivu ili oznaci. Riječi koje Ustav koristi i kojima se izražava naprosto moraju biti utemeljene u stvarnosti i pokrivati neki realan smisao i stvarni sadržaj. Zakonska razrada ustavnih pojmova i kategorija ne smije sadržajno dekonstruirati ustavne termine i pojmove, odnosno ispunjavati ih drukčijim ili čak suprotstavljenim sadržajima. “Evolutivni” pristup i teleološko tumačenje (prema trenutno aktualnom telosu) ne mogu poslužiti kao izlika za izvrtanje smisla i sadržaja ustavnih pojmova. Utoliko mislim da je pojam roda / rodnog identiteta u aspektu u kojem se njime određuje sadržaj kategorije spola na način proveden u osporenoj odredbi ZoDM-a nedvojbeno protuustavan.

III. Treći problem proizlazi iz krajnje dvojbenih postavki većinskoga stajališta, prema kojima je osporena odredba u spornom aspektu “života u drugom rodnom identitetu”:
a) nužna u svrhu nediskriminacije spolno/rodno disforičnih osoba, te
b) ustavnopravno utemeljena na ustavnom (članak 35. Ustava) i konvencijskom (članak 8. Konvencije) jamstvu privatnosti i zaštite osobnoga života, odnosno slobodnog uređivanja i razvijanja osobnosti.

Mislim da je glede pitanja diskriminacije ključno to što se upisi u državnu maticu kao javnu evidenciju za sve upisane beziznimno svode na unos podataka o stvarnim (zbiljskim) činjenicama a ne o subjektivnim uvjerenjima i osobnim pristupima toj kategoriji činjenica. Prema tome, nema usporedive kategorije koja bi bila privilegirana po toj osnovi jer matičar nikome ne upisuje spol ni promjenu spola prema kriteriju vlastite želje ili sklonosti.

S druge strane, pojam rodnoga identiteta u kontekstu osporene odredbe u biti implicira mogućnost pojedinca da samoga sebe “rodno” definira kako želi i da taj identitet opet kasnije promijeni po svojoj želji što je u okviru ove koncepcije lako izvedivo jer takav identitet nije uvjetovan ničim objektivnim nego je posve subjektivan te negira i dokida biološku datost kao temeljnu odrednicu spola. Praktično pojmovi “muško” i “žensko” prestaju vrijediti prema svim objektivnim kriterijima i postaju tek “individualni osjećaji” koji ovise jedino o volji osobe kakvom će se smatrati. Iako o novim pojmovima odnosno sadržajima “roda” i “rodnoga identiteta” ne postoji ni najmanje slaganje a kamoli opći znanstveni konsenzus, oni bi kao zakonom propisane i verificirane vrijednosti trebali biti univerzalno obvezujući. Kako je to u vezi s raspravama ove vrste već naglašavano – od okoline se ne traži samo da poštuje i nediskriminira tako specifično samoodređenu privatnost i osjećaj spolnoga identiteta, nego i da prihvati takav način razmišljanja umjesto vlastitoga i da ga institucionalizira kroz

pravnu normu. Treba razlikovati nediskriminaciju osoba po osnovi njihova osjećaja spolnog / rodnog identiteta od istodobnog neprihvaćanja neodobravanja njihova pogleda na rod, spol i mjerila određivanja vlastitoga identiteta kao opće norme. Jedno je tražiti poštivanje i nediskriminiranje osobe u odnosu na ostvarivanje prava i sloboda nevezanih uz pitanja “rodnoga identiteta”, a sasvim je nešto drugo, pod izgovorom nediskriminacije, nametati svima određene radikalno nove predodžbe o zbilji kao univerzalne norme za ponašanje cijele zajednice te mijenjati filozofiju temeljnih pogleda na ljudski spol i rod u skladu s “osjećajima” koji nemaju empirijskog pokrića niti uporišta u znanosti ili društvenom konsenzusu.

Medicinska znanost, naime, ne poznaje rod kao relevantnu kategoriju nego samo ženski i muški spol u čovjeka. Ljudska seksualnost funkcionira kao binarno biološko i objektivno svojstvo. Geni XY i XX genetska su obilježja zdravoga stanja a ne nekoga poremećaja. U znanosti ne postoji pojam rodnoga identiteta, a ne postoji ni pojam roda osim u taksonomiji i gramatici.

S drugoga motrišta, pak, problematika navodne diskriminacije spolno disforičnih po pitanju upisa njihovog spola u državne matice nije jednostavno rješiva niti je riješena osporenom zakonskom odredbom čak ni u odnosu na cjelovitu kategoriju rodno disforičnih osoba gledanih iz optike same rodne teorije. Rodni identitet je, prema postavkama te teorije, u biti osobni doživljaj pripadanja spolu – muškom, ženskom ili alternativnom modelu (mješavina muškog i ženskog ili pak nepripadanje nijednom od njih) pa rodnih identiteta može biti onoliko koliko postoji varijanti seksualnih sklonosti i preferencija. Rodni identitet prema samoj teoretskoj konstrukciji u kojoj je osmišljen, naime, ne obuhvaća samo mogućnost izabrati muški ili ženski rod kao svoju identitetsku oznaku nego i neku treću iz dijapazona rodova (homo, gay, lesbian, queer, trans, incesty, animal, pedo…). I ti treći, prema logici većinskoga stajališta, trebali bi imati pravo svoj identitet podvući pod zaštitu ustavnih i konvencijskih kanona koji jamče slobodno uređivanje i razvijanje vlastite osobnosti pa su, prema istom rezonu i oni posljedično diskriminirani (u okviru vlastite kategorije rodno inkongruentnih pojedinaca) jer im nije omogućen upis činjenice “života u tom rodnom identitetu”. Time su u okviru kategorije rodno disforičnih osoba diskriminirani svi oni koji svoj rodni identitet ne pronalaze u okviru suprotnoga spola od onoga kojem biološki pripadaju (kromosomski i genitalno) nego u okviru “neutralnih ili mješovitih identitetskih kombinacija” kojima nije omogućeno prikladno korespondirajuće evidentiranje u državnim maticama. Očito je riječ o normativno nekonzistentnoj i, pučki rečeno, “sklepanoj” konstrukciji.

Konačno, iz moga kuta sagledavanja ove problematike, nije prihvatljiva teza većinskoga stajališta koja shortcut argumentacijom pokušava “dokazati” da iz same činjenice potpadanja rodnog identiteta (kao i drugih raznih osobnih uvjerenja, shvaćanja i životnih stilova) pod pojam privatnosti i osobnoga života u smislu članka 35. Ustava i članka 8. Konvencije, proizlazi pravo zahtijevati upis promjene podatka o spolu u državnoj matici. To je non sequitur zaključivanje i s pravnoga i s logičkog gledišta. Zašto bi naime sadržaj nečije osobnosti ili privatnosti sam po sebi bio dostatna osnova za postavljanje zahtjeva prema službenim, javnim evidencijama svrhu ostvarenja upisa s javnopravnim učinkom? S druge strane, poštovanje privatnosti i osobnoga života (status libertatis) u smislu cit. ustavne i konvencijske odredbe primarno traži suzdržanost države i njezinih tijela u smislu nezadiranja u privatnost pojedinca arbitrarnim uplitanjem (tzv. negativna obveza), dok je aktiviranje pozitivnih obveza države u smislu poduzimanja konkretnih mjera djelotvorne zaštite prava na osobni život – koje je nemoguće unaprijed generalno propisati – ovisno o karakteru konkretne problematike i o pravičnom balansiranju općeg i pojedinačnog interesa pri čemu je područje slobodne prosudbe države i šire od onoga koje se prakticira u drugim materijama (v. ESLJP, Goodwin protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 11. srpnja 2002., br. 28957/95, § 72.; Ustavni sud RH broj: U-IIIB-3173/2012 od 18. ožujka 2014., točka 13.1.).

Nisam uvjeren da je donošenju osporene odredbe prethodio pokušaj uspostave takve pravične ravnoteže, dok je posve očito da se većinsko stajalište time nije bavilo niti je uopće pokušalo sagledati razloge koji bi u kontekstu javnog interesa bili kontrabalans ovako postavljenom modelu upisa promjene spola u državnoj matici koji uvažava isključivo pojedinačni interes rodno disforične osobe.

Usporedbe radi, u spomenutom predmetu Goodwin protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Europski sud za ljudska prava je naročito uzeo u obzir činjenicu da je aplikantica nakon hormonalne terapije kao i operacije skraćivanja glasnica operativnim putem promijenila spol iz muškoga u ženski na teret fondova zdravstvenog osiguranja (unatoč tome, sukladno stanju u UK, pravni učinci promjene spola nisu bili ostvareni jer nije bio dopušten upis promjene spola u državne matice a i s gledišta drugih propisa je i dalje ostala tretirana kao muškarac npr. po pitanju doba za umirovljenje radi ostvarenja pune starosne mirovine). ESLJP je ocijenio nelogičnim da država dopušta liječenje spolne disforije kao patološkog mentalnog stanja i potrebne kirurške zahvate u svrhu promjene spola na teret javnih fondova ali ne priznaje pravne implikacije rezultata takvoga liječenja (§ 78.). Naročito je imao u vidu okolnost podvrgavanje pojedinca diferentnim i bolnim medicinskim postupcima i zahvatima koji pretpostavljaju odlučnost i visoku razinu uvjerenosti u nužnost promjene svoje “spolne uloge”, što razumno isključuje mogućnost da se zahtjev pripiše osobnoj hirovitosti ili samovolji (§

81.), pa je zaključno ocijenio neodrživom situaciju u kojoj transseksualci koji su putem operacije promijenili spol žive u stanovitom međuprostoru ne pripadajući u cijelosti ni jednome ni drugom spolu (§ 90.). Sud je zaključio kako ne postoje dokazi niti vjerojatnost da će se u slučaju potpuno ostvarenih transseksualaca koji su putem operacije promijenili spol konkretno i bitno narušiti ili ugroziti javni interes uz napomenu da je od socijalne okoline opravdano očekivati toleranciju prema osobama koje su se odlučile za život s izmijenjenim spolnim identitetom uz prethodno podnesene velike osobne žrtve (§ 91.).

Za razliku od predmeta Goodwin ne nalazim da bi u vezi s problematikom ove ustavnosudske stvari pravična ravnoteža naginjala u korist pojedinačnog interesa. Valja još jednom ponoviti pravno načelo “ex facto oritur ius”, a i prisjetiti se Cicerona – “pravi je zakon ispravan razum u skladu s naravi, općom, nepromjenjivom koja se ne razlikuje u Rimu i Ateni ili od danas do sutra” (De Republica, III, 22; De legibus, I 6, 12, 15)!

S druge strane, a to je donekle spomenuto i u većinskoj odluci, ovdje je riječ o svjetonazorskoj i moralnoj kontroverziji vrlo širokih razmjera unutar hrvatskoga društva. Ideja roda i rodnog identiteta (upravo u smislu u kojem je sadržana u osporenoj odredbi) proizlazi iz svjetonazorskog pristupa čovjeku kao apsolutno autonomnom i

ničim izvan sebe uvjetovanom ili određenom biću koje je sukladno tome slobodno činiti što mu je volja. To je notorno jedna od temeljnih dogmi ateističkoga svjetonazora. Takav pristup, koji slobodu vidi kao “pravo svakoga da za sebe odredi smisao života, samoga sebe i svemira”, za katolike je – riječima P. Kreefta, nesumnjivo kompetentnog za ovu temu – ni manje ni više nego “Sotonina filozofija”!

Svakako da nije na Ustavnom sudu razrješavanje prijepora ove vrste i zauzimanje koje od rivalskih pozicija, ali pri nadzoru zakonskih odredaba koje nisu svjetonazorski i ideološki indiferentne taj sud mora biti svjestan implikacija svoje odluke, odnosno pri “vaganju” javnog interesa, u svrhu pravičnog uravnoteženja s individualnim interesom, u razumnoj mjeri voditi računa o svjetonazorskim realnostima i prevladavajućim moralnim pristupima u društvenoj zajednici. To je u ovoj odluci bilo očito zanemareno.

IV. U odnosu na preostale istaknute razloge većinskog stajališta držim potrebnim napomenuti sljedeće.
a) Razlozi izloženi u Odluci iz predmeta povodom ustavne tužbe oznake U-IIIB3173/2012 (točka 15.) ni u kojoj mjeri, pa ni u pogledu konstatacije o pravu na upis promjene spola na osnovi “života u drugom rodnom identitetu” kao “zakonskom pravu” (točka 14.1. te Odluke) ne utječu niti mogu utjecati na pristup Ustavnog suda u predmetu apstraktne kontrole ustavnosti zakona u kojem se navedeno “zakonsko pravo” autonomno ocjenjuje s motrišta usklađenosti s Ustavom,

b) to što svrha ZoDM-a nije “valorizirati rodni identitet i uvoditi rodnu ideologiju”, nego “evidentirati činjenice o osobnim stanjima građana” (točka 16.) ne isključuje mogućnost protuustavnosti sporne odredbe o pretpostavkama promjene upisa spola u državnu maticu rođenih, upravo na osnovi okolnosti (rodni identitet) koja je ozračena konceptom i kontekstom rodne ideologije,

c) standardne formulacije zakonskih tekstova o protezanju domašaja upotrijebljenihizraza s rodnim značenjem jednako na oba spola nemaju nikakve smislene paralele s korištenjem sporne sintagme “života u drugom rodnom identitetu” u osporenoj zakonskoj odredbi, kako to pogrešno smatra većinsko stajalište (točka 16.). Naime, pravna izreka u okviru rimske pravne tradicije “Genus masculinum complectitur et femininum” po definiciji Gaja i Ulpijana, prema kojoj se izraz ili pojam uporabljen u pravnim tekstovima u muškom rodu, odnosi i na ženski rod, korištena je još u antičkom Rimu koji nije naginjao bilo kojem obliku egalitarnosti u odnosima između spolova, pa je usporedba promašena”, stoji u izdvojenom mišljenju suca Miroslava Šumanovića.

Izvor: Narod

Izvorni autor: sv/Hina

Autor: