Izveli ga iz bolnice i stavili u bus za Ovčaru: 'Kći godinama nije htjela pričati o svojem tati...'

27.09.2020. 15:57:00

“Halo, Ružo, evo me samo kratko jer ne mogu dugo razgovarati”, govorio je Josip svojoj supruzi preko motorole. “Kako je u Vukovaru?”, pitala je ona.

“Ma ne pitaj”, rekao je rezignirano. “Pa jeste svi dobro, kako su Margita i Danijela?”, pitala je Ruža uznemireno. “A živi smo”, odvratio je on opet kratko. Ruža je čula kako mu netko govori da prekine vezu jer mora osloboditi liniju. “Moram ići, Ružo. Čuvaj se!”, uzviknuo je glasno Josip. I to je bio kraj.

POGLEDAJTE VIDEO

Vodili su taj razgovor dan prije pada Vukovara. To je bio posljednji razgovor supružnika. Nakon toga Josipu Mikletiću izgubio se svaki trag, a njegova supruga Ružica (69) ostala je sama s četiri kćeri: Margitom, Danijelom, Mirjanom i Monikom.

Osim supruga našla je i brata 

- Bili smo solidna obitelj, obična. Živjeli smo Vukovaru, od plaće do plaće, s četiri kćeri. Družili smo se svakodnevno sa susjedima Srbima koji su nam, čim se počelo govoriti o ratu, okrenuli leđa, a Josipu čak i svaki dan prijetili jer se pridružio obrani Hrvatske. Mi smo tad brinuli o starom djedu pa smo živjeli privremeno u Sotinu. Josip je bio na barikadama, a djeca i ja u selu dokle god se moglo. Danima su Sotin počeli nadlijetati avioni i više nije bilo sigurno biti u kući. Većinu vremena provodili smo u podrumu jer smo tamo bili sigurniji. Kad su počela granatiranja sela, danima smo bili bez struje i grijanja, a selo su okružili tenkovi. Ljudi su se organizirali za evakuaciju. Jedne noći došao je Josip s barikade kući i rekao mi da spremim sebe i djecu jer moramo ići iz sela. Bio je rujan. Pokupila sam nešto malo stvari koje sam uspjela naći uz svijeću i djecu te nas je on odvezao preko Vinkovaca u Zagreb. Nisam ni slutila da se više kući neću vratiti. Mislila sam da smo otišli na kratko - prisjetila se Ružica Mikletić početaka Domovinskog rata u Vukovaru i Sotinu.

Čuvao prilaze bolnici 

Ova udovica od 1991. traži nestalog supruga, branitelja Vukovara, ali i brata Šandora Heretika, koji je također nestao nakon pada Vukovara. S njom smo razgovarali prije tri godine. Tad nam je rekla da je Josip Ružicu i dvije manje kćeri, Mirjanu i Moniku, koje su tad imale 9 i 7 godina, ostavio u Zagrebu u Centru za prognanike “Slava Raškaj”. Dvije starije kćeri, Margita i Danijela, koje su tad imale 19 i 18 godina, nisu htjele ići iz Vukovara, pa su ostale čekati tatu da se vrati. Naime, Josip je obećao suborcima da će doći nazad braniti svoj grad.

- Nisam bila sretna što su starije kćeri ostale u Vukovaru, pa zato nisam ni nagovarala Josipa da ostane s nama. Bolje da ide u Vukovar biti s njima. Dan kad je otišao bio je naš posljednji susret - tužno je govorila Ružica. Od tog dana ona je vodila svoje borbe za svakodnevno preživljavanje bez dijela svoje obitelji, a Josip je vodio svoje borbe da zaštiti djecu i svoj grad. Naime, Josip se vratio kćerima u Vukovar, jer u Sotin više nije mogao ući. Prijavio se na položaj u bolnicu pa je danonoćno čuvao prilaze bolnici i pomagao oko svega što je trebalo. U bolnici je također kao ispomoć radila i njegova kći Margita, koja se prijavila u omladinsku bojnu, koja je pomagala braniteljima i ranjenim sugrađanima. Svakoga dana išla je previjati ranjenike u bolnici, čak i pod granatama. A onda se jednoga dana psihički slomila i rekla da više ne može tako prkositi smrti.

- Posljednjih mjesec dana oni su praktično živjeli u podrumu. Muž je stalno bio u bolnici, a Margita i Danijela u podrumu. Povremeno ih je obilazio Danijelin zaručnik Robert, koji je bio u policiji i isto je branio grad. Kad je Vukovar pao, Josip je otišao po Danijelu i Margitu. Htio ih je odvesti u bolnicu jer je tamo bilo puno ljudi i donekle sigurno. Danijela i Robert nisu htjeli ići. Dogovorili su se da će zajedno ići u proboj prema Vinkovcima. Tri dana su njih dvoje hodali izgubljeni poljima prema Vinkovcima, puzajući kroz blato, preplivavajući Bosut, pored tenkova i pod kišom granata. Stigli su na slobodu gladni, promrzli, ali živi. Margita je pošla s ocem u bolnicu, u koju su uskoro stigli JNA, ali i četnici - pričala je tiho Ružica.

U autobusu za Ovčaru 

U bolnici se potom odigravao užas. Plan mučkog ubojstva svih ranjenika i civila, nemedicinskog osoblja, i to pred očima međunarodne zajednice i Međunarodnog Crvenog križa.

- Josip i Margita bili su stalno zajedno. Oboje su mislili, kao i svi u bolnici, da im se ništa neće dogoditi jer je JNA tako obećala. U jedan autobus stavili su medicinsko osoblje iz bolnice i poslali iz grada. Sve druge izveli su u dvorište bolnice. Razdvajali su muškarce od žena. Margita je završila na jednom kraju, a Josip na drugom. Nisu se uspjeli ni oprostiti. Nisu ni mislili da moraju. Kod Josipa su ostali i svi njezini dokumenti i sav novac koji su imali. Margita je otpremljena autobusom, kao i sve druge žene, za Zagreb, a Josip je završio kao i drugi branitelji. U autobusu za Ovčaru. Samo što je on imao tu nesreću da ga stave u autobus sa 70 ljudi kojih još nema, koji nisu zakopani u otkrivenoj masovnoj grobnici na Ovčari, nego negdje dalje. Zato ga još nema, zato ga još tražim - govorila je Ružica koja nema više nade da je njezin suprug negdje još živ. Unatoč tome, nikad ga nije imala snage proglasiti mrtvim. On je za nju i njezinu djecu još nestao.

Bila je i otac i majka 

Iza nje su ostale godine i godine progonstva koje je uglavnom provela u Vrsaru, gdje su konačno smješteni nakon brojnih premještanja po smještajima. Nekad je imala snage za dvoje, biti otac i majka, ali nekad se slamala na sitnicama. Kad bi je kćeri pitale gdje je tata i kad će doći, nije znala što da im kaže. Margita i Danijela znale su, ali Mirjana i Monika nisu. Mirjana je bila u tolikom šoku kad su joj rekli da tate više nema da nije više htjela pričati o njemu. Godinama nije spominjala tatu. Samo su sjene i slike letjele njezinim očima kad bi ga netko spomenuo. Tek kad se vratila u Vukovar, dopustila si je sjećanja na tatu.

- Život ide dalje. Djeca su narasla. Svatko ima svoj život. Sve su udane. Margita ima dvije kćeri, Danijela isto dvije kćeri, Mirjana je udana i nema djece, a Monika ima dva sina i opet je trudna. Imam i unuka od Margite i unuku od Danijele. Svakoga dana gledam njihove slike pored slike mojega Josipa. Bio bi ponosan na njih da je živ - povjerila nam je Ružica, koja već godinama živi sama u Vukovaru.

U tom gradu je svaki kutak, svaka ulica, podsjećaju na sve što je proživjela, ali opet je pronašla snage hrabro nastaviti dalje.

Izvor: 24sata.hr/Foto:fah

Izvorni autor: Danijela Mikola

Autor: