Kad ironija postane ideologija: kako se Domovinski rat sustavno diskreditira
U Hrvatskoj danas više nije problem raspravljati o Domovinskom ratu. Problem je u tome što se o njemu smije govoriti samo na jedan način – ironično, posprdno i s unaprijed zadanim zaključkom. Tko pokuša govoriti ozbiljno, s pijetetom prema žrtvi i jasnoćom prema činjenicama, vrlo brzo biva proglašen „nazadnim“, „revizionistom“ ili, u krajnjoj liniji, sumnjivim i fašistom.
Kolumna Borisa Dežulovića o zadarskoj spomen-ploči nije iznimka, nego simptom tog diskursa. Formalno, riječ je o kritici sporne ploče i neprihvatljivih simbola. No stvarni cilj teksta nije ploča. Cilj je Domovinski rat kao takav – njegova moralna legitimnost, njegova povijesna istina i njegovo mjesto u kolektivnoj memoriji hrvatskog naroda.
To više nije novinarstvo. To je ideološki pamflet.
U Dežulovićevoj interpretaciji, hrvatski branitelji nisu ljudi koji su branili svoje domove, nego groteskne figure: polupismeni „vitezovi“, nasljednici ustaške ikonografije, nasilni, primitivni i povijesno kompromitirani. To nije kritika pojedinačnih devijacija – to je sustavno obezvrjeđivanje cijele jedne generacije.
I što je najopasnije: to je svjesno brisanje razlike između agresora i žrtve.
Jer Domovinski rat nije stvar interpretacije, ironije ili osobnog dojma. On je pravno i povijesno utvrđena činjenica. Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u nizu presuda – od predmeta Tadić, preko Martić, do Šešelj – jasno je utvrdio postojanje međunarodnog oružanog sukoba i izravnu ulogu Srbije i JNA u agresiji na Republiku Hrvatsku.
U presudi u predmetu Gotovina i Markač (žalbeno vijeće, 2012.) izrijekom se navodi da Hrvatska nije imala zajednički zločinački pothvat, čime je srušena temeljna teza o „zločinačkoj naravi“ hrvatske države. To nisu hrvatski narativi. To su međunarodne sudske činjenice.
Europski parlament je u više rezolucija jasno osudio velikosrpsku agresiju i priznao pravo Hrvatske na samoobranu. Republika Hrvatska međunarodno je priznata 1992. godine upravo na temelju činjenice da je bila žrtva oružane agresije, a ne nositelj ikakvog „povijesnog revizionizma“.
Sve to u Dežulovićevu tekstu ne postoji. Ne zato što je nepoznato, nego zato što smeta narativu.
Umjesto činjenica, nudi se ironija. Umjesto prava, nudi se moralna nadmoć. Umjesto pijeteta prema mrtvom vojniku, nudi se sarkazam. Smrt postaje retoričko sredstvo, a spomenik povod za ruganje. To nije sloboda govora – to je etički bankrot.
Posebno je problematično implicitno povezivanje Domovinskog rata s NDH. To je stara teza jugoslavenske propagande, samo sada presvučena u modernu, „urbanu“ ironiju. Hrvatska se 1991. nije borila za povijesne simbole, nego za opstanak. Za pravo da postoji. Za pravo da njezini građani ne budu protjerivani, ubijani i zatvarani u logore.
Vukovar, Škabrnja, Voćin, Saborsko i stotine drugih mjesta nisu metafore. To su mjesta zločina. Dokumentiranih. Presuđenih. Dokazanih.
Kad se obrambeni rat svodi na karikaturu, a agresija relativizira, to nije antifašizam. To je zamjena teza. To je revizionizam druge vrste – onaj koji briše uzrok, a ismijava posljedicu.
Zato završna parola „smrt fašizmu“ u ovom kontekstu ne djeluje kao univerzalna poruka, nego kao ideološka batina. Poruka je jasna: ili ćeš prihvatiti ironiju kao istinu, ili si neprijatelj. Ili ćeš se smijati vlastitim mrtvima, ili si politički sumnjiv.
Ozbiljna država to ne smije dopustiti.
Suverena država mora biti sposobna sankcionirati ekstremizam, ali i braniti istinu o vlastitom nastanku. Branitelji nisu iznad zakona, ali nisu ni kolektivni krivci. Domovinski rat jest temelj hrvatske slobode.
Ironija može biti legitimno sredstvo. No kad postane zamjena za pravo, činjenice i ljudsko dostojanstvo – prestaje biti humor i postaje oružje.
A narod kojem se sustavno oduzima pravo na istinu o vlastitoj obrani, prije ili kasnije ostaje bez države.
