Kako je srbijanska politika proglasila ‘ustašom’ Alojzija Stepinca, čovjeka milosrđa i istine?

U vrijeme Jugoslavije kardinal Alojzije Stepinac imao je stigmu ‘ustaški vikar’. To je značilo: zločinac, fašist, ubojica, krvnik, nacist i ljudski otpad. Ono što je najgore jest da je Alojzije Stepinac bio plemenita, časna, nepotkupljiva i visokomoralna osoba.

Ovakve etikete, kao dio propagandno-informacijskog rata, o Stepincu i danas dolaze od službenih vlasti Srbije, kao i Srpske pravoslavne crkve, ali i od “analitičara” i medija u Hrvatskoj. Krajnji cilj toga je stigmatiziranje cijele Katoličke crkve i cijelog hrvatskog naroda.

Blaženi Alojzije Stepinac rođen je 8. svibnja 1898. godine u mjestu Brezarić, u župi Krašić. Nakon završetka školovanja postaje svećenik, davne 1930. godine, a već sedam godina poslije postaje zagrebački nadbiskup. Njegovo djelovanje obilježio je početak Drugoga svjetskoga rata, i neviđena stradanja Židova, koji pred Nijemcima bježe iz svojih domovina, te dolaze u zemlje u kojima nalaze utočišta. Tako određen broj židovskih izbjeglica dolazi i u Hrvatsku. Niti u njoj ne nalaze sigurnost. Ipak, pod okriljem nadbiskupa Stepinca mnogi pronalaze pomoć. Ne samo Židovi, nego i Romi, pa Srbi, te svi ostali kojima je mogao pomoći.

Poznate su njegove riječi da su „rase i narodi Božje tvorevine!“

Uzdajući se u Boga, nije se bojao komunističkoga režima. 1945. godine partizanska vojskaulazi u Zagreb i već nakon desetak dana nadbiskup Stepinac biva uhićen.

Optužnica ga tereti za suradnju s neprijateljem u vrijeme rata, nasilno pokrštavanje vjernika pravoslavne vjere, tj. nasilno nametanje katoličke, i još mnogih drugih djela.

Na montiranom sudskom procesu optužen je na 16 godina zatvora koje je trebao odslužiti u Lepoglavi, ali mu je boravak u zatvoru zbog bolesti promijenjen u kućni pritvor u Krašiću. Papa Pio XII. imenovao ga je 1953. g. kardinalom.

Umire 10. veljače 1960. god. i biva pokopan u zagrebačkoj katedrali.

Povijest pamti njegove riječi, u kojima ga prepoznajemo kao branitelja čovjekova dostojanstva, a koje je izrekao 1942., u jeku ratnih stradanja:

„Svaki narod i rasa, kako se odrazuje danas na zemlji, imade pravo na život dostojan čovjeka. Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili Crnci ili Evropejci, bili omraženi Židovi ili ponosni Arijci, imadu jednako pravo da govore ‘Oče naš, koji jesi na nebesima’.“

Zbog svega toga, danas blaženog Alojzija Stepinca možemo promatrati kao jednog od najznačajnijih likova novije povijesti Crkve u Hrvata.

Stigmatizacija Stepinca kao ‘ustaše’ i danas je aktualna u Srbiji i dolazi iz redova najviših državnih i crkvenih vlasti. U Hrvatskoj je takva otvorena propaganda prestala padom komunizma, ali u jednom obliku nametanja ‘dilema i pitanja o Stepincu’ ostala je dan danas, većinom kod onih koji nikada nisu prežalili raspad Jugoslavije.

Uhićenje hrvatskog mučenika kardinala Alojzija Stepinca od UDBA-e: