Kato, nikada te nećemo zaboraviti!
Ovih je dana prava euforija zahvatila i Hrvate – umro je srpski pjevač Đorđe Balašević (1953.-2021.)! Čak i u nekim hrvatskim selima poput Rasinje kraj Koprivnice ljudi su palili svijeće, molili i pjevali njegove pjesme. A ovaj kantautor, koji na početku stvaranja hrvatske države, nije želio nastupati u Hrvatskoj, čak je i pokopan na groblju u Novom Sadu bez – svećenika.
Neki su s pravom pitali – kad će se Hrvati na ovakav ili sličan način odužiti i nekima od hrvatskih velikana, poput najponosnije majke u Hrvata – Kate Šoljić koja je rođena 23. veljače 1922., a umrla 8. srpnja 2008.u Zagrebu, a pokopana u Vukovaru, skromno, kao što je i živjela?
Tada, na njezinu zadnjem oproštaju, nije bilo najviših državnih političara, nije bilo „velikih“ govora, „nikoga“, osim relativno male skupine ljudi koji su je voljeli, a po gradovima i selima nisu se palile svijeće, iako je do zadnjeg dana svoga života bila na braniku slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države. Nije dozvolila da se zaborave oni koji su stvarali Lijepu našu.
Ova na žalost već pomalo zaboravljena Junakinja hrvatskog obrambenog Domovinskog rata i majka četvorice poginulih hrvatskih branitelja Vukovara i Hrvatske ostat će u srcima svima onima koji su je poznavali. I nikada je ne će zaboraviti.
U Domovinskome ratu ostala je bez Ive, Mije, Nike i Mate. Prvi joj je poginuo najmlađi sin, Mato, 19. rujna 1991. ispred vukovarske vojarne, u 37. godini. Bio je tehničar u Borovu. Ivo je bio zapovjednik obrane Mitnice (Vukovar), a rođen je 1948. Nakon okupacije Vukovara, nije se želio predati. Radije je skočio u hladan Dunav, i na taj način okončao svoj život. Mijo je ostao sa ženom i djecom u Sremskim Čakovcima. Susjed ga je 1991. jednog jutra odveo u nepoznato. Imao je 46 godina. Niko, njezin najstariji sin, bio je zaposlen kao radnik. Rođen je 1942. Zarobljen je u Vukovaru, a u srpskom logoru u Mitrovici tukli su ga do smrti.
Katina kći Ana, koja danas živi u Zadru, ni danas ne zna gdje joj je suprug. 19. studenoga 1991. viđen je kod Veterinarske stanice u Vukovaru, kada su četnici pljačkali Mitnicu. Svjedoci su izjavili da su pucali za njim i da su ga najvjerojatnije ubili. Još se uvijek vodi u rubrici “nestali”. Iza sebe ostavio je i sinove Igora i Tomislava.
Tijekom Domovinskoga rata iznimno je loše prošla, odnosno stradala i njezina druga kći – Mara Kad su četnici okupirali Vukovar Maru, njezina supruga Stjepana i sina Tonija odveli su u srpski koncentracijski logor u Sremsku Mitrovicu, gdje su prošli pakao. Uspjeli su se spasiti, ali bolni ožiljci nikada nisu zacijelili.
Kad smo pitali Katu, je li im oprašta, ona je uvijek spremno odgovarala: Neka im oprosti tko god hoće, ali ja ne mogu!
A mi ćemo i danas, (kao i svaki puta), na sjećanje na ovu ponosnu majku u Hrvata, koja je još za vrijeme života postala i sinonim stradanja u hrvatskom Domovinskome ratu pitati: Gdje su ubojice i kad će odgovarati za njezina četiri sina, za sve patnje kroz koje je prošla ona i njezina obitelj?
Što onima koji su rat proveli u podrumu, ili koji danas tako žestoko napadaju hrvatske stradalnike i branitelje uopće znači tragedija obitelji Šoljić, ili Eve Šegarić iz Škabrnje?
Što im naposljetku znače tragedije tisuće drugih stradalnika od velikosrpske agresije?
Kolike su majke, poput Kate, u Domovinskome ratu izgubile svoje sinove i kćeri? Pa, što?
Život ide dalje..
Možda je i bolje da majka Kata, i sve druge žene poput nje, ne vide ovo što se već godina događa s onima koji su, kao i njihovi sinovi, ali i ostali članovi obitelji, bili prvi kad je trebalo. Ne vjerujemo da bi njezino veliko i plemenito srce izdržalo svakodnevno gledanje patnji i druženje sa ljudima u invalidskim kolicima, koji su sve dali za – Hrvatsku, a koji su za uzvrat dobili to što danas imaju. Malo ili ništa.
Prije će, bojimo se, Balašević dobiti spomenik u Hrvatskoj nego sve majke u Hrvata koje su dale sve što su imale, svoje najdraže za dobrobit hrvatske države!
Tekst i slika: Mladen Pavković
