LEGITIMNOST ‘OLUJE’ DALI SU SRBI KOJI SU SE BORILI ZA HRVATSKU: ‘Umjesto zahvale njima, surađuje se s onima koji su pozivali na agresiju’!
Hrvatska je politička scena naših dana poprimila obrise klasične političke i javne okupacije hrvatskog prostora i društva, s pomno režiranim predstavama u kojima su trgovinsko-ucjenjivačka postupanja postala nezaobilazni obrazac dolaska do cilja, a on je jedan jedini i sve mu je podređeno. Ostanak na vlasti i nastavak pokoravanja Hrvatske sukladno potrebama europskog modernizma i zamislima okruženja uvijek kroz cijelu povijest sklonog ljepotama i vrijednostima istočne jadranske obale. Malo se toga promijenilo u jasno zacrtanim geopolitičkim željama nakon hrvatske ratne pobjede nad agresorom u olujnom nastupu Hrvatske vojske 1995. godine, osim načina djelovanja nakon što ratna nisu uspjela.
Velika se mogućnost ponovo ukazala ulaskom Hrvatske u Europsku uniju i pojavom u hrvatskom političkom sustavu europskih modernista jednosmjernog djelovanja, nalik na determinirani unionizam unutar bivšeg zajedništva s apsolutnom dominacijom praktički u svemu uvijek jednih te istih. Hrvatska je u takvim okvirima bila potpuno pacifizirana. S porastom pritiska rasla je i želja za izlaskom. Demokratske su mogućnosti i ustavne pokrivenosti iz 1974. godine malo značile pa je odlazak Hrvatske bio jedino i moguć u ratnim okolnostima.
Iako je već poprilično vremena prošlo od slamanja srbijanske vojne agresije na Hrvatsku i konačnog oslobađanja Hrvatske od čvrstog stiska, iako je u znanstvenim, međunarodnim, pravosudnim i inim krugovima manje-više sve jasno, iako su haške presude potvrdile agresiju na hrvatski teritorij i slično, domaća je politička scena i dalje planski uzburkana oko ratnih tema, događanja, postupanja i ocjenjivanja uvijek pod istim pritiscima, a u novije vrijeme i ucjenama.
Kome je još upitno tko je napao Hrvatsku, kakva su bila stradanja pri okupaciji hrvatskog državnog prostora, tko je sudjelovao o obrani i oslobađanju Hrvatske, tko je cijelo vrijeme podupirao agresiju na Hrvatsku, zašto je dio srpske populacije napustio Hrvatsku za vrijeme i nakon „Oluje”, zašto se srpskoj populaciji koja je sudjelovala u obrani svoje domovine ne pridaje gotovo nikakva politička i javna pozornost, zašto su haške presude baš takve oslobađajuće – i puno još toga zašto, kako i kome.
Uglavnom je to manje-više svima jasno i podržavateljima ranijih postupanja i suvremenim ucjenjivačima, kao i hrvatskim europskim modernistima s potrebama njihovog blagoslova kako bi opstali na vlasti. Hrvatsko je dostojanstvo pritom nepostojeća kategorija. Istina je dokazana na haškim postupcima nebitna, znanstvena su uzročno-posljedična istraživanja populizam i ekstremizam (nova uzvišena terminologija europskih političkih mediokriteta), a hrvatska je razvojna budućnost i opstanak hrvatske populacije u odnosu na njihovo novo političko zajedništvo samo dodatni teret na koji se ne treba niti osvrtati.
Nove istine
Mirno promatranje ucjenjivanja i praktički nikakav osvrt na tvrdnje sada već pridruženih članova formalne hrvatske vlasti o najvažnijim novijim događanjima pri oslobađanju Hrvatske od srbijanske agresije, upregnutost i gledanje u pod sagnute glave važnih aktera tadašnjih zbivanja zbog obrane svojih pozicija i slični ponižavajući postupci nisu dostojni čak niti prezira niti bilo kakvog komentara velikih sudionika oslobađanja Hrvatske iz svih rodova Hrvatske vojske. Hrvatska je već u prvostupanjskoj presudi u Haagu oslobođena od optužbi za etničko čišćenje i svaka izjava suprotna tome izravan je pokazatelj protuhrvatskog djelovanja. Ono ovaj put dolazi s vrha izvršne vlasti i u svakom je svom pojavnom obliku poželjno za opstanak na njoj.
Ili npr. infantilna tvrdnja kako njihov dolazak na proslavu u Knin daje legitimnost sa srpske strane oslobađajućoj akciji Hrvatske vojske. Kakva je to razina umnosti, posilnosti i praznine! Legitimnost akcijama Hrvatske vojske sa srpske su strane dali svi Srbi koji su sudjelovali u obrani i oslobađanju svoje domovine Hrvatske shvaćajući i prihvaćajući hrvatski prostor i društvo u kojem žive, školuju se i rade kao svoj životni okvir. Umjesto posebne zahvale njima, kao uostalom i svim strancima u obrani Hrvatske, hrvatska je vlast za partnere izabrala ove druge, nastavljajući na taj način nove oblike pritiska na hrvatsko dostojanstvo i identitet. Nitko pritom ne negira strahote koje su se dogodile srpskoj populaciji niti se one mogu opravdati u nametnutim ratnim okolnostima, ali negacija osnovnih istina i zakonitosti ponovo pretvara hrvatsko društvo i prostor u nesiguran životni okvir. Malo u ovakvim postupcima i procesima ima slučajnosti, a oni uvijek nastaju i razvijaju se kad nema jasno definiranih nacionalnih razvojnih ciljeva.
Grozne posljedice
Demografski je nestanak jedan među njima i po svim je pojavnim formama najvažniji i s najvećim posljedicama u budućnosti. Politička je i diplomatska retorika vrlo sklona korištenju izričaja kako je Hrvatska zapravo oslobođena ulaskom u Europsku uniju, jer je svojim pomakom iz, kako kažu balkanskog okvira (iako Hrvatska u geografskom smislu nikad nije niti bila balkanska, već srednjoeuropska zemlja), ušla u krug „uljuđenih” zemalja. Razumljiv je otklon od svih zbivanja vezanih za obranu i oslobađanje zemlje recentnih pozicijskih nasljednih političara s jedne strane, inače nesudionika tih povijesnih vremena iz raznoraznih bizarnih razloga, i davanje značenja diplomatskim aktivnostima ekipe iz istog hodnika. Samo napomena, zemlju je oslobodila Hrvatska vojska i posebna hrabrost svih sudionika, kako bi diplomacija mogla sjesti konačno za stol.
Diplomatskim prelaskom Hrvatske iz balkanske u europsku potpuno moderniziranu formu godine 2013. stvarno je i počelo ozbiljnije oslobađanje Hrvatske, ovaj put od njezinog stanovništva. Sedam je godina prošlo kako Hrvatska osjeća demokratsku unionističku blagodat, i polako se i sigurno pretvara u identitetsku neprepoznatljivost koju, eto, čak ne razumije niti hrvatska mladost, tražeći društvenu, političku, gospodarsku, prostornu i svaku drugu uređenost izvan Hrvatske. Napuštajući način upravljanja koji ne razumiju po puno osnova, svoje izazove pronalaze negdje drugdje i ostavljaju nam prazninu koja opominje. Usporedba s odlascima za vrijeme i nakon „Oluje”, koja se vrlo često zna koristiti u političkim uvjetovanjima zbog ostanka na vlasti, može se sažeti – jedni su otišli po planu, pozivu i događanjima izvana, a drugi uglavnom događanjima iznutra.
** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stavove redakcije Portala Dnevnih Novosti
