Milanović je bio u pravu: Plenković je tu doživio nezapamćeni debakl i postao nevažan

I prije nego što je premijer Andrej Plenković preuzeo ulogu hrvatskog premijera, u javnom prostoru, ali i među njegovim HDZ-ovcima, govorilo se o utjecaju koji on ima u Bruxellesu i na razini Europske komisije. Posebne simpatije prema njemu imala je nekadašnja njemačka kancelarka Angela Merkel, koja je u to doba slovila za najutjecajniju europsku političarku. Ništa manje o Plenkovićevu briselskom utjecaju nije se govorilo ni u njegovu drugom premijerskom mandatu.

Štoviše, taj njegov utjecaj u Hrvatskoj predstavljan je kao jamstvo za dobivanje milijuna iz europskih fondova, koji su u zemlji trebali izazvati revoluciju, pokrenuti reforme, ali i pomoći u situacijama poput potresa koji su svojedobno pogodili Zagreb i Banovinu. Sve to vrijeme dok je njegovao imidž europskog političara, posebice tijekom svojeg drugog mandata, Plenković je baš oko vanjske politike vodio najoštrije sukobe s predsjednikom Zoranom Milanovićem koji ga je nerijetko nazivao briselskim ćatom, žestoko se protiveći premijerovoj proeuropskoj politici, koji se i na globalnoj razini nametnuo kao jedan od ključnih ukrajinskih saveznika u ratu s Rusima.

Saveznika je Plenković na europskoj razini pronašao i u francuskom predsjedniku Macronu, od čije je zemlje Hrvatska kupila Rafale, ignorirajući američku ponudu, što Amerikancima nije najbolje sjelo, iako tome nisu željeli pridati važnost. Sve do posljednjih europskih izbora, održanih lani u lipnju, Plenković je njegovao saveznički odnos i s predsjednicom Europske komisije Ursulom von der Leyen, ali se već dugo po briselskim hodnicima govori o zahlađenim odnosima između šefice EK-a i hrvatskog premijera, čije su ambicije navodno i razlog tog raskida odnosa. O tim zahlađenim odnosima u Hrvatskoj se ne govori niti ih se itko u Plenkovićevoj vladi usudi javno problematizirati. S druge strane, premijer je u više navrata problematizirao Milanovićevu vanjskopolitičku retoriku, tvrdeći da predsjednika nitko ne doživljava i ne uvažava, pri čemu je, naravno, samome sebi davao na veličini.

Prvi udar

Iz Plenkovićevih javnih nastupa prosječan građanin lako dolazi do zaključka da svijet i Europa bez njega za nas ne bi ni znali, bez njega Hrvatska nikad ne bi ušla u Schengen niti bismo ikad uveli euro. No sada se pokazuje da je njegova europska važnost samo fikcija i da je Milanović cijelo vrijeme zapravo bio u pravu: Plenković je potpuno nevažan u Europi, bio je dobar dok im je trebao, a sada su ga stavili na pravo mjesto – u europsku drugu ili treću ligu.

A dosad su vladajući u domaćoj javnosti nastojali ostavljati dojam da Plenković u Bruxellesu sve kontrolira, a da Milanovića u Europi i svijetu nitko ne želi primiti, osim u Banjoj Luci i možda u Ljubljani. No čini se da su sad Plenkoviću pokazali europsku realnost: svrstali su ga otprilike u Milanovićeve vanjskopolitičke okvire. Što se tiče Plenkovićevih najvećih europskih uspjeha, poput uvođenja eura, dobar dio Hrvata i sad bi kazao: bolje da se nikad nismo odrekli kune, jer je ovo rezultiralo poskupljenjima s kojima se ionako siromašno stanovništvo sve teže nosi, a i Schengen više nije ono što je bio prije našeg ulaska u njega. Susjedi iz Slovenije i Italije već neko vrijeme, naime, ionako produljuju rokove i provode kontrolu na svojim granicama, dok su istodobno hrvatske granice šuplje poput švicarskog sira. Ne samo da posljednjih mjeseci Schengen gubi smisao, već se čini da i Plenković usporedno s time gubi svoj međunarodni utjecaj, što posebice na vidjelo izlazi otkako je na čelo Sjedinjenih Američkih Država stigao novi predsjednik Donald Trump.

Golemi apetiti

OECD je važno udruženje razvijenih zemalja koje okuplja 38 članica, među kojima su vodeća svjetska gospodarstva poput SAD-a, Njemačke, Francuske i Japana. Ulazak u tu organizaciju proteklih se godina smatrao jednim od vodećih vanjskopolitičkih prioriteta naše zemlje i premijera Plenkovića, koji je više puta isticao da članstvo u takvoj organizaciji rezultira reputacijskim i ekonomskim koristima. Procedura primanja novih članica je složena i zahtijeva konsenzus svih postojećih država članica, što je sad problematično zbog trgovinskog rata koji je Trump pokrenuo s EU-om i razlog zašto je SAD odlučio blokirati odluke u međunarodnim organizacijama u kojima Unija ima snažan utjecaj.

Kao da pucačina bećara Dabre nije dovoljna, Plenković u svojoj koaliciji mora tolerirati i goleme apetite vukovarskog gradonačelnika Ivana Penave, ali i izjave Stipe Mlinarića Ćipe, koji je proteklih dana ispalio salve uvreda na račun glavnog državnog odvjetnika Ivana Turudića. Zbog te bećarske družine, kao i osam godina vlasti za njim, Plenković je zasićen pa bi, da može, najradije zbrisao s domaće političke scene, zbog čega i jest spominjao potrebu za europskim izaslanikom za Ukrajinu, o čemu je naš tjednik već pisao, uz opasku da se očito neuspješno nastoji progurati na tu poziciju. Premijer koji je požalio što je odlučio ostati u trećem mandatu, postajući na taj način najdugovječniji državnik u zemlji, nakon parlamentarnih je izbora po svemu sudeći počinio kardinalnu pogrešku za razvoj vlastite karijere. Iako su mnogi tvrdili da će nakon europskih izbora pokušati naći neku osobnu poziciju u Bruxellesu, sve te tvrdnje pale su u vodu, a oni koji ga poznaju kažu da sve upućuje na to da bi se, ako već nije, uskoro mogao pokajati zbog te svoje ishitrene odluke.

Gubitak utjecaja

Ishitrene odluke inače nisu Plenkovićev politički stil, ali se čini da ni u najluđim snovima nije mogao pretpostaviti u kakvo će ga društvo uvesti suradnja s DP-om. Ne samo da se našao u društvu koje odudara od njegova europskog imidža, već je sada, kada je počeo razmišljati o odlasku s hrvatske političke scene, doveden u situaciju da više ni u Europi nema gdje, djelom i stoga što je njegov utjecaj sve skromniji. Premijerov potpuni gubitak utjecaja u Europi predsjednikova je važna, strateška vanjskopolitička pobjeda, jer se pokazuje da je u većini onoga što je govorio i radio bio u pravu.

Posljednji europski medij koji se bavio Plenkovićem bio je njemački Frankfurt Allgemeine Zeitung koji se, pak, o hrvatskom premijeru nije raspisao u pozitivnom kontekstu već je podsjetio na neugodnu situaciju vezanu za Naftnu industriju Srbije (NIS) i prijetnje sankcijama koje su nedavno stigle iz Washingtona. “Hrabro kao lav, hrvatski premijer Andrej Plenković bori se za srpske interese. Barem takav dojam može imati svatko tko je pratio neke od njegovih nedavnih izjava”, pisali su u spomenutom njemačkom mediju, objašnjavajući da je odlazeća administracija donedavnog američkog predsjednika Joea Bidena uvela sankcije ruskoj naftnoj industriji. Time je sankcioniran NIS, koji je u većinskom vlasništvu ruskog naftnog giganta Gazproma.

Najbolniji detalj

U članku autora Michaela Martensa pod naslovom “Srpski prilog ruskom ratnom proračunu” tvrdi se da je riječ o veoma profitabilnoj tvrtki koja zapošljava više od 5000 ljudi na području Srbije, ali i cijele regije, gdje posluju na oko 400 benzinskih crpki. NIS je najveći srpski porezni obveznik i na brojnim razinama utječe na srpsko društvo, uz ostalo i kao sponzor NK-a Crvena zvezda. Godišnja zarada mjeri se u stotinama milijuna, a taj novac, prema pisanju njemačkog medija, ostaje za ruski ratni proračun. Taj poslovni model ugrožen je američkim sankcijama koje ne predstavljaju energetsku krizu samo za Srbiju, već i za cijelu regiju, uključujući i Hrvatsku, čiji se premijer Plenković očito uzalud zalagao za komšije s one strane Dunava.

SIN gotovo u cijelosti opskrbljuje Janaf. Cjevovodni sustav i niz skladišta povezanih s njima u većinskom su vlasništvu našeg Janafa, u čijem vodstvu sjede Plenkovićevi prijatelji Stjepan Adanić i Višeslav Veselica. Janaf, kako to i Nijemci zapažaju, dobicima puni blagajnu vlade u Zagrebu, dok mu je najvažniji klijent novosadski Gazprom Neft. Pojednostavljeno – Hrvatska profitira od ruskog posla u Srbiji, što je paradoks s obzirom na Plenkovićeve stavove o ruskom ratu u Ukrajini, o čemu se pričalo i na nedavno održanom skupu europskih lidera kojem Plenković nije nazočio. Umjesto u Parizu, hrvatski premijer boravio je u EL Shattu, dok su se njegovi saveznici Macron i Von der Leyen družili u pariškoj prijestolnici.

Time što nije pozvan na taj događaj, Plenkoviću je jasno dano do znanja da nije jedan od europskih lidera, što je dijametralno suprotno onome u što se iz Vlade godinama nastojalo uvjeriti hrvatsku javnost. Plenković, koji više nema ulogu jednoga od europskih lidera i nije pozvan ni na posljednji veliki europski sastanak o Ukrajini u Londonu, nedavno se na minhenskoj konferenciji uspio zamjeriti i Trumpu dijeleći packe njegovoj administraciji. U Münchenu se Plenković nije sastao ni s jednim relevantnim sudionikom, a pravnik i bivši saborski zastupnik Pero Kovačević još je tada primijetio da je od njega bolje prošao Ivan Anušić, koji se barem sastao s američkim zamjenikom pomoćnika ministra obrane odnosno državnog tajnika, što je možda i najbolniji detalj za premijera koji ga i na nacionalnoj političkoj sceni odnosno unutar svojeg HDZ-a vidi kao najveću konkurenciju.