MIRKO FILIPOVIĆ: ‘Nije bilo pitanje hoću li uspjeti, nego kada. To je bila takva upornost i volja u što bi se mnogi mogli ugledati’

Od kada se umirovio Mirko Filipović nije previše izlazio u medije a niti za vrijeme karijere nije patio od medijske pozornosti, njemu je to dolazilo samo od sebe pobjedama u ringu.

I kada mislite da ste sve saznali o jednom velikom šampionu, nakon gostovanja na HRT-u u emisiji “U svom filmu“, shvatite kolika je bila želja i upornost iza svakog njegovog udarca, poraza ili pobjede.

Mirko se u emisiji prisjetio svojih početaka koji su bili prekinuti ratnim vihorom pa je morao napustiti Privlaku i otiči u izbjeglištvo u Ludbreg kod obitelji Varga.

“Već prije rata, s 13-14 godina počeo sam samoinicijativno, jedan remenar iz Vinkovaca sašio mi je vreću od šatorskog krila, svaka dva tjedna je puknula, pa sam mu nosio da sašije. Ja sam to volio, nikome nije bilo jasno zašto. To je bila dječačka strast i ljubav, kao da sam osjetio da će to jednog dana biti moj poziv. Nisam ja tada razmišljao da ću jednoga dana živjeti od toga, osigurati si egzistenciju, putovati po svijetu, biti prepoznatljivo lice tog sporta. Ne, jednostavno sam to volio!”

“Bit ću iskren, bilo je to vrijeme rata, ali meni osobno je to bio najljepši dio života, taj treći razred srednje škole. Bio sam smješten u Ludbregu, u obitelji Varga, koji su me primili kao svoje treće dijete. Imali su dvoje djece, imaju još uvijek Martinu i Igora, s Igorom sam dijelio sobu. To je bio prekrasan period u mom životu. Bez obzira na to što je bio rat, ja sam bio klinac, tek sam napunio 17 godina, ali, Varaždin i Ludbreg ostali su mi u prekrasnom sjećanju.”

Prva prekretnica dogodila se kada je bio u 3. razredu srednje škole tada su prepoznali njegov talent i upornost.

“U 3. razredu srednje škole, bila su dva gospodina iz Varaždina koji su gledali trening, ja sam tada trenirao u karate klubu Varaždin, nije bio kick-boxing klub, a mene karate kao karate, beskontaktni, nije zanimao. Priključio sam se starijoj grupi koja je trenirala, tamo su me mlatili i prebijali i tamo se vidjelo da neću odustati. Usprkos batinama koje sam dobivao, ja sam svaku večer išao tamo na trening. Tamo su prepoznali talent, genetiku, upornost i vratio sam se u Zagreb i uspio upisati Policijsku akademiju.”, rekao je Mirko pa nastavio:

“Nisam to nikad završio jer nije bilo mogućnosti da završim. Gotovo dvije godine svako jutro sam ustajao, bio sam smješten prvu godinu u studentskom domu na Savi, to je jedan od razloga mog uspjeha, moj status je bio ‘ilegalac’ u studentskom domu. Nisam imao ni svoju sobu, nisam imao ništa, otac mi je umro četiri mjeseca prije toga. Nije bilo pitanje hoću li uspjeti, nego kada. To je bila takva upornost i volja u što bi se mnogi mogli ugledati.”, rekao je Mirko.

Kako bi osigurao egzistenciju radio je kao izbacivač u klubu a za uspjeh u borilačkom sportu ima samo jedan recept.

“Da biste u borilačkom sportu uspjeli, morate biti gladni. Ili gladni novca, u smislu da osigurate egzistenciju sebi i svojim roditeljima, ili morate biti gladni uspjeha. Djeca koja odrastu ‘sa zlatnom žlicom’ teško su gladna uspjeha. Rijetki su, dogodi se, ali rijetko. Na kraju krajeva, pogledajte Ronaldovu priču. Njegova majka je radila teške poslove da bi ga prehranila. To je jednostavno usađeno u njega, da se mora svojim radom izdići, da mora trenirati više od drugih, uz to što je izvanserijski talent.”

Profesionalnu karijeru započeo je kao klasičan “udarač” što mu je predstavljalo problem u miješanim stilovima pa se morao naučiti i druge stilove borbe.

“Bio sam sretan, ja sam u taj sport ušao kao totalni autsajder, moja pozadina je bila udaračka, iz kick-boxinga, nisam ništa znao ni o hrvanju niti o borbi u parteru, to je ogroman hendikep. Ja sam to morao sve svladati, barem da se obranim. Puno sam ulagao u sebe, dovodio u Zagreb najveće majstore da me poduče, mjesece su provodili u Zagrebu, bio sam uporan i maksimalno koncentriran.”, objasnio je svoj put do osvajanja Pridea.

Mirko se prisjetio i jedne zgode kada je upoznao heroja svog djetinjstva Van Damma.

“Bila je to dječačka strast i ljubav, imam osjećaj da je borilački sport izabrao mene, a ne ja njega. Jednostavno sam to volio, gutao i upijao te filmove s Van Dammeom i Bruce Leejem, jednostavno me to privlačilo na čudan način i nisam se tome mogao othrvati. Čak sam ga i upoznao Van Dammea. Bilo je to 2007. godine, bio sam na putu iz Vinkovaca, zazvonio mi je telefon, vidim nepoznat broj, a on kaže ‘ovdje Jean-Claude Van Damme’. Počeo sam se smijati jer sam mislio da netko zafrkava, ali ipak sam mu prepoznao glas. Želio me upoznati i došao je u Zagreb.”

Karijeru je nakon brojnih ozljeda i povrataka morao prekinuti nakon moždanog udara 2019 godine, ali kako sam kaže sve mu nedostaje.

“Prvi i osnovni razlog je što sam ja naučio na taj stil života. Drugi razlog je bio što sam bio odlično plaćen, bio sam među najplaćenijim borcima svijeta. Meni to i dan-danas nedostaje. Ne toliko borbe, već druženje prije borbi, te pripreme, putovanja… To je jedan stil života kojega se teško riješiti. Bilo je lijepo, i na kraju taj osjećaj pobjede – tko to može platiti… Ali treba znati kada je dosta!” – kazao je Mirko.

Na kraju Mirko je dao svoje viđenje borilačke scene u hrvatskoj na kojoj je izdvojio jedno ime.

“Želim svima najbolje, tko god napravi uspjeh zaslužuje poštovanje jer je to jako teško i naporno, no ako netko ima šansu uspjeti, to je Ante Delija. Ima jaku psihu, strahovito je uporan i gladan uspjeha. Ima srce kao lav, ne boji se ničega. Moram ga nekada smirivati, govorim mu da je odmor jednako važan kao dobar trening, ali on bi stalno trenirao. Također, ima veliki fizički potencijal, dva metra i 113 kilograma, u najboljim je godinama i sada ide u UFC. Vjerujem da je jako lijepa karijera ispred njega.”, završio je svoje gostovanje na HRT-u Mirko Filipović.