MIROTVORAC ILI KRIVOTVORAC? Dokumentarac koji Domovinski rat naziva građanskim

KONTROVERZNI „MIROTVORAC“ - Javni novac, selektivna istina i (ne)razjašnjena uloga Josipa Reihl-Kira – a gdje je film o dr. Ivanu Šreteru?

Dokumentarni film „Mirotvorac“ posljednjih je tjedana snažno podijelio hrvatsku javnost. Razlog nisu samo teze koje film iznosi o Domovinskom ratu, nego i činjenica da je projekt izdašno financiran javnim novcem, dok istodobno otvara osjetljiva pitanja povijesne interpretacije i odgovornosti. 

U središtu filma nalazi se lik Josipa Reihl-Kira, policijskog dužnosnika ubijenog u ljeto 1991., čija se uloga koristi kao temelj za šire političke zaključke o karakteru rata u Hrvatskoj.

Koliko je „Mirotvorac“ plaćen javnim novcem

Film je financiran sredstvima Hrvatski audiovizualni centar (HAVC) kroz tri javna poziva:

2020. – razvoj scenarija: 3.318,07 €

2022. – razvoj projekta: 11.945,05 €

2023. – proizvodnja: 64.000,00 €

➡ Ukupno HAVC: 79.263,12 €

Dodatno, projekt je financirao i Grad Zagreb, koji je produkcijskoj kući Factum uplatio 16.000 €.
Ukupno, iz ova dva izvora film je dobio 95.263,12 €, a potporu su osigurali i Zaklada „Kultura nova“ te Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina.

Ravnatelj HAVC-a Christopher Peter Marcich naveo je kako je samo prošle godine u dokumentarne filmove uloženo 1,3 milijuna eura, naglašavajući da se svi projekti financiraju prema propisanim procedurama.

Tko je bio Josip Reihl-Kir – prije rata

Za razumijevanje filma važno je sagledati cjelovitu biografiju Josipa Reihl-Kira, što u filmu ostaje tek djelomično obrađeno.

Reihl-Kir je bio karijerni milicajac, zaposlenik tadašnjeg RSUP-a, koji je prije Domovinskog rata obnašao niz operativnih i rukovodećih dužnosti u sustavu javne sigurnosti. Nije bio političar niti ideološki akter, već profesionalni policijski kadar, poznat po inzistiranju na mirnom rješavanju sukoba i zakonitosti postupanja.

Početkom 1990-ih imenovan je načelnikom Policijske uprave Osijek, jedne od sigurnosno najosjetljivijih regija u Hrvatskoj.

Njegovo djelovanje 1991. – činjenice i granice

U prvoj polovici 1991. godine Reihl-Kir je sudjelovao u pregovorima s lokalnim srpskim predstavnicima, pokušavao spriječiti oružane incidente i eskalaciju nasilja, te djelovao u okolnostima u kojima Hrvatska još nije imala ustrojenu vojsku, a policija je bila prva linija obrane.

Te činjenice nisu sporne.
Sporno je što film iz njih izvodi.

Gdje film prelazi iz dokumenta u interpretaciju

Film „Mirotvorac“ Kirove pregovore koristi kao ključni argument za tezu o Domovinskom ratu kao građanskom sukobu, implicirajući odgovornost hrvatske strane.

Međutim film ne donosi zapovijedi, zapisnike ni službene dokumente, ne dokazuje da je Reihl-Kir djelovao izvan ovlasti i ne razdvaja jasno činjenice od autorovih zaključaka.

Pitanje „po čijem je odobrenju pregovarao?“ ostaje bez arhivskog odgovora, dok se odgovornost agresorskih struktura – JNA i pobunjenih srpskih snaga – stavlja u drugi plan.

Ubojstvo u Tenji – sudski utvrđene činjenice

Josip Reihl-Kir ubijen je 1. srpnja 1991. u Tenji, zajedno s još dvojicom hrvatskih policajaca.
Za ubojstvo je pravomoćno osuđen Antun Gudelj.

Sudski postupak je utvrdio počinitelja, ali film ide dalje, sugerirajući političku pozadinu bez čvrstih dokaza, čime se otvara prostor za relativizaciju konteksta agresije.

A gdje je film o stvarnom mirotvorcu – dr. Ivanu Šreteru?

Dok se za film „Mirotvorac“ osiguravaju značajna javna sredstva, legitimno se nameće pitanje:
je li ikada snimljen film o dr. Ivanu Šreteru?

Odgovor je – nije.

Ivan Šreter bio je liječnik, humanist i istinski mirotvorac koji je pomagao svima, bez obzira na nacionalnost, otvoreno se zalagao za mir i suživot i godine otet, mučen i ubijen od srpskih paravojnih struktura.

Za razliku od „Mirotvorca“, o dr. Šreteru nije snimljen nijedan igrani ni dokumentarni film financiran javnim novcem, iako njegova sudbina nedvojbeno predstavlja autentičnu priču o mirotvorstvu, žrtvi i agresiji.

Film „Mirotvorac“ nije sporan zato što govori o miru, nego zato što selektivnim pristupom koristi javni novac za interpretaciju povijesti, bez pune dokumentarne utemeljenosti. U isto vrijeme, istinske žrtve i stvarni mirotvorci Domovinskog rata ostaju bez filmske pažnje.

Ako se već financiraju filmovi o najosjetljivijim temama hrvatske povijesti, onda javnost s pravom očekuje cjelovitu istinu, jasne izvore i jednak kriterij za sve