Misli iz knjige Dunje Ujević: "Zlatko Sudac, razgovori"

Poslanje vs. zvanje

Svećenik može biti profesor na teologiji, vojni kapelan, voditi duhovne centre... Može biti franjevac, dominikanac, može biti biti stigmat, raditi u bolnici, može se ostvarivati na tisuće načina. To je zvanje. A poslanje je specifikum ostvarivanja onoga primarnog, svećeničkog puta, kao biti misionarom, redovnikom, umjetnikom... Zato razlikujem zvanje od poslanja.

 

Primarno svećeničko

Ljubiti Boga. Svim srcem i dušom, umom, svim silama. Ljubiti čovjeka kao samoga sebe. Biti čovjeku čovjek. Uza sve svoje slabosti i ograničenosti. Potražite svece – imate ih na nebu, potražite svećenika – svećenik je grešnik.

 

Moliti

Ne može se Boga moliti protokola radi, nego jer ga voliš.

 

Vjera

Vjera je nesigurnost. Promatranje, a ne definiranje. Vjera je vječno traženje, a ne nalaženje. Neprestani rast. Izazov za novo. A ne žabokrečina vlastitih uvjerenja. Uvjerenje, to je oholost.

 

U vjeri nema kompromisa. Ili vjeruješ, ili ne.... Ako svodim vjeru pod neku korist, onda je to uvjerenje. I to je, po meni, najveće zlo za vjeru. Tada vjera slabi, nestaje.

 

Nebo, kraljevstvo Božje, ne može se kupiti ničim, pa ni pokorama. Tu se radi o svijesti srca da pripadamo Bogu.

 

Duhovnost

Duhovnost nema zakona, ona je inventivna, kreativna, poticajna, meka, izgrađujuća. I to je moj Isus. To je moj Bog, koji je u srcu svakoga čovjeka.