Obilježen je još jedan Dan sjećanja na žrtve  totalitarnih režima, poglavito komunizma. Čak su i čelnici hrvatske Vlade, predvođeni premjerom Andrijom Plenkovićem, došli se pokloniti nevinim žrtvama Titova režima, na Goli otok. Međutim, slabo se ili ništa nije čulo gdje su razni pupovci, teršeličke, goldsteini, pusići i slični odali počast? Kako da te „borce za pravdu i  istinu“ ne zanima pola milijuna ubijenih Hrvata, i to nakon Drugog svjetskog rata, bez suda i suđenja?

Dobro je rekao premjer Plenković, kad se poklonio žrtvama Golog otoka,  da „bez istine nema poštovanja prema žrtvama, ni pomirbe“. A istinu o ubijenim Hrvatima u vrijeme komunizma čekamo još od 1945.! Vrijeme je, kako je govorio i maršal Tito, da se s riječi pređe na djela, a to znači da svi koji su krivi za ove strašne zločine, od Golog otoka, Jazovke do Maceljske šume moraju napokon dobiti svoje zasluženo mjesto u hrvatskoj povijesti, tj. mora se jasno i glasno reći tko su ti ljudi, i zašto do sada nitko od njih nije procesuiran?

Savjetnik premijera akademik Zvonko Kusić uz ostalo je istaknuo da je „intencija ovog dana da se razotkriju svi zločini i da se napravi otklon prema svim zločinima“.

Pa, što se čeka, tim prije što su još relativno mnogi svjedoci komunističkih zločina na životu?

Još uvijek ne znamo ni točan broj žrtava komunističkog režima, a još ni mnoge masovne grobnice koje su ostavili partizani i komunisti nisu otkopane.

U Maceljskoj šumi, primjerice, gdje god netko počne kopati, iskopa ljudske kosti!

Žalosno je i jadno što u Hrvatskoj manje-više o komunističkim stratištima skrbe amaterska udruženja, i što se tom problemu u medijima ne pridaje gotovo nikakav značaj.

Otac bivšeg predsjednika države Ive Josipovića, bivši Udbaš Manolić i niz drugih i te kako bi mogli pričati priče o ubijanjima bez suda i suđenja. Neki su od njih istina već umrli, ali tu su njihova djeca i najbliži kojima su posve sigurno povjerili tajne koje su u vrijeme komunizma bile zakonom zaštićene.

Dosta je samo i isključivo ukazivanja na razne jame gdje su pokopani nevini ljudi, pretežno Hrvati. Evo, pitanje svih pitanje je: što će se dogoditi nakon 23. kolovoza? Hoće li Državno odvjetništvo, Uskok, policija i druge službe početi hvatati komunističke zločince, hoće li barem obavijestiti javnost o kojima se osobama (monstrumima) radi, ili ćemo čekati naredni Dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima, i opet, kao i svake godine, postavljati isto pitanje: A gdje su egzekturi, a gdje naredbodavci, tim prije što svaki zločin ima svoga zločinca?

Mladen Pavković