Mladen Pavković: Branitelji odlaze, a život ide dalje. Pa, što-nikome ništa!

Tijekom prošle godine na put bez povratka otišlo je čak više od 6000 hrvatskih branitelja, dok su  njih oko 220 sami sebi oduzeli živote!

Ovo su tzv. službeni podaci, jednom riječju - porazni i zastrašujući, a te su brojke sigurno i veće jer se odnose samo na one čije su obitelji zatražile podmirenje troškova prijevoza i pokopa.

Pojedina područja, poput Vukovarsko-srijemske županije, tijekom velikosrpske agresije, osim što su pretrpjela velike materijalne i ine štete, vjerojatno su još i danas znatno zagađena, jer je na njih svakodnevno padalo na tisuće i tisuće granata i projektila, i tko zna kakvih sve ne otrova, što do danas gotovo nitko nije  istraživao. Koliko su ti zatrovani projektili krivi i za  današnju veliku smrtnost ljudi koji žive i rade na tim i takvim područjima, teško je reći.

Činjenica je da svakim danom umire „jedan vod“ hrvatskih branitelja, a to bi i te kako trebao biti znak za – uzbunu.  Nu, tko se uzbuđuje zbog toga? Nama je, primjerice,  mnogo važnije tko je za lijeve, a tko za desne.  

Kad oboli i neki branitelj, nitko ga ne pita je li ili nije bio na prvoj crti obrane, je li dao krv za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu. A kad smo odlazili u borbu protiv velikosrpske agresije također nitko nije pitao jesi ili nisi bolestan, možeš ili ne možeš ležati u rovu,  već je samo i najvažnije bilo da nas je što više u redovima Hrvatske policije ili vojske. Te 1991. (ali i kasnije), prije odlaska na teren, branitelji nisu odlazili na nikakve, a kamoli  tzv. specijalističke preglede. Za to se nije imalo vremena, ali ni novaca. Većini, da im je to tada i ponuđeno,  ne bi ni išli, jer u pitanju je bio opstanak Hrvatske. Ti koji su branili i obranili hrvatsku državu sigurno su bili dobrim dijelom pod stresom. Ali taj stres je čista nula prema onom kojeg su svakodnevno doživjeli i kojeg doživljavaju nakon rata. Ili ovih dana kad se najviši državni politički predstavnici „prepucavaju“ tko je od koga „veći (da oprostite) „orangutan“. Naime, pojedinci se svakodnevno „časte“ s takvim epitetima i  imenima da bi prije informativnih emisija na televiziji obvezno  trebalo pisati „Nije za mlađe od 12 godina!“

Ministarstvo hrvatskih branitelja RH, što je za svaku pohvalu, organizira i tzv. specijalističke preglede, ali prof. dr. sc. Andrija Hebrang, koji se najviše bavi ovom tematikom neprestano ističe da to nije dovoljno i da nisu dobro organizirani.

Bivši, jadni i žalosni, predsjednik RH Stjepan Mesić čak je navodno želio uskratiti i tri metka koja se ispaljuju kad nekog od branitelja sahranjuju. Razlog tome je  bila – štednja!

To najbolje govori što pojedinci koji su odlučivali i koji odlučuju misle o onima koji su obranili i stvorili državu. (Svaka čast iznimkama).

A ima i takvih, poglavito u pojedinim općinama i županijama, ali i velikim tvrtkama koji kažu: Branitelji, idite tražiti pomoć od onih koji su vas i poslali u rat!

Jedan veći dio ljudi  koji su stvarali hrvatsku državu umire od tuge i žalosti, kad vidi tko se sve na njihov račun obogatio, tko je stekao milijarde, a ratne dane gledao na malim ekranima..

Bivši partizani ili tzv. antifašisti su uvijek, za razliku od hrvatskih branitelja, znali cijeniti svoje. Sve do 1990. nije se moglo dogoditi da umre neki partizan ili istaknuti komunjara, a da njegova obitelj ne bude zbrinuta. A danas, kad umre branitelj, bez obzira na sve što se čini u njihovu korist,  to je slično  kao da ga je voda odnijela. Ti ljudi koji su bili prvi kad je trebalo sve se više  pretvaraju  u brojke, u statistiku.

Mediji (svaka čast pojedinim portalima) o smrti i istaknutih hrvatskih branitelja uopće ne izvještavaju. Pa, čak ni kad si motornom pilom prerežu vrat. Ali zato „puni“ su dnevnici i pune su novine o onima koji odlaze na skijanja ili ljetovanja. Deset puta više dobiju prostora u medijima razne severine  ili maje šuput, ako se „popiknu“ na pozornici, zatim oni koji su zalutali na nekoj planini, ili su pijani nastradali u nekoj prometnoj nesreći, nego netko tko se šest godina  borio za hrvatsku državu!

Branitelje se sjete (svaka čast iznimkama) samo onda kad je neka obljetnica. Tada, prije svih, pojedini političari, dođu, zapale svijeće i – odu (na „janjetinu“).

Sutra će se diljem Hrvatske, budite sigurni, ponovno  obaviti  pogreb desetak do dvadesetak i više hrvatskih branitelja, od kojih većina nije dočekala ni 60-tu godinu života. Pa, što-nikome ništa, to nije nikakva vijest!

Mladen Pavković