Mladen Pavković: Krivce treba kažnjavati, a ne samo se sjećati!

I ove smo godine obilježili -Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma.

Međutim, to je namjerno ponovno popraćeno iznimno loše u tiskanim i tv medijima. Da nije bilo pojedinih portala ne bi se „ništa“ ni znalo o ovom danu.

Nu, obilježavanjem ovoga dana Hrvatska se pridružila većini zemalja članica EU-a u kojima se, na preporuku Europskog parlamenta, potiče na promišljanje osjetljivih i kompleksnih pitanja zajedničke povijesti i njezina očuvanja kako bi sljedeće generacije mogle iz nje učiti i graditi suživot na temeljima demokracije i uvažavanja temeljnih prava.

Ali,  zločini  koje su počinili nacisti, fašisti i ustaše tijekom II. svjetskog rata uglavnom su kažnjeni, dok zločini koje su počinili komunisti nad desecima i više tisuća Hrvata nikada nisu čak ni procesuirani! Zašto?

Od političara koji su položili vijence i zapalili svijeće od Golog otoka do Mirogoja nije se nažalost čula ni jedna riječ o  proganjanju komunističkih zločinaca, već samo ono već izlizano – da se ne ponovi. Naime, ako su se dogodili komunistički zločini, a dogodili su se – gdje su zločinci, gdje su oni koji su osudili nevine ljude na teške logorske dane, pa i na smrt?

A zločin je zločin!

Također ne smijemo zaboraviti ni komunističke tužitelje, ali i lažne svjedoke.

Nu, kad se obilježavao Dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma, gdje su se izgubili razni pupovci, a gdje članovi SDP-a i sličnih političkih organizacija?

Zašto su se sakrili u mišje rupe?

Toga dana čak ni Milorad Pupovac nije odigrao „igrokaz“ s bacanjem vijenca u Dunav!

Hrvatski odvjetnik Srećko Ilić Naronitanski nema tome dugo objavio je sjajnu knjigu prepunu činjenica i dokumenata („Verbalni i ini dokumenti u Titovom režimu“, Zagreb, 2024.) u kojoj je iznio  povijesnu istinu o jugokomunističkom  „pravosuđu“, poštujući Ciceronovo načelo – „Istinito nešto ne bojim se reći!“.

U ovoj knjizi, koja se čita poput najzanimljivijeg kriminalističkog romana, Ilić nam otkriva da je 1976. sudac za prekršaje u Ludbregu kaznio s 30 dana zatvora studenta Franju V. jer je na jednoj zabavi u Velikom Bukovcu „naručio i inzistirao  kod glazbenog sastava, koji je svirao na toj zabavi, da za Miku Tripala i Savku Dapćević-Kučar odsviraju pjesmu „Hrvatica ja sam mlada“!

Općinski sud u Osijeku  donio je 1972,  presudu „u ime naroda“  da se na 10 mjeseci  zatvori  Željko B., koji je u ovom gradu služio vojni rok, jer je na središnjem osječkom trgu zapjevao  pjesmu „“Druže Tito  skini svoju zvizdu pa stavi Jovanki  u pi.du“!

S 30 dana zatvora kažnjen je 1985. na splitskom Prekršajnom sudu Frane N. jer je za vrijeme  nogometne utakmice između  Hajduka i Crvene zvijezde skandirao  „Cigani, Cigani“ i na taj način vrijeđao i omalovažavao  patriotske osjećaje građana.

Vinko T. je 1960. godine osuđen na Općinskom sudu u Zagrebu na kaznu zatvora od 8 godina, jer je „dao inicijativu da se  osnuje  ilegalna  Demokratska stranka Hrvatske (DSH)!

Na kaznu zatvora od jedne godine, Okružni sud u Zagrebu osudio je 1960. godine  zdravstvenog tehničara  Zlatka S. jer je „kao posjetitelj kuće svojih prijatelja , u njihovu stan, čitao  dijelove neprijateljskog propagandnog  materijala“..

Književnik Vjekoslav Čižek osuđen je u Sarajevu,  u dva navrata, na ukupno 17 godina zatvora zbog pisanja i objavljivanja domoljubnih pjesama.

Na tešku robiju, u nekoliko navrata, osuđen je i veliki hrvatski književnik i mučenik Zlatko Tomičić, pa čak i zbog pjesme „Hrvatska, ljubavi moja“.

Tomičić je često i pisao i govorio o svojim progoniteljima, ali sve je ostalo mrtvo slovo na papiru.

Komunisti su sudili i svećenike, kao što je bio Mijo L. iz Ogulina, također na zatvorsku kaznu, zbog toga što je u crkvi vjenčao pojedine ljude.

Sudac za prekršaje u Imotskom jednom je prigodom osudio jednu ženu, Jelu K., jer su je uhvatili kako kod oltara moli za kišu i obraćanje grješnika.

I tako dalje i tako redom, mogli bi nabrajati u nedogled.

U svojoj knjizi Ilić piše da je pokušao  objektivno sagledati i prikazati jugokomunističko „pravosuđe“ (bolje reći krivosuđe) koje je, nedvojbeno, bilo u službi totalitarnog režima.

Međutim, usprkos represiji, Titov režim se raspao kao kula od karata, ali na žalost uz puno prolivene krvi 90-tih godina za slobodnu i neovisnu Hrvatsku.

Stoga, kad se prisjećamo žrtava komunizma, malo je reći „to se više ne smije dogoditi“, ali dogodit će se ako krivci ne budu adekvatno kažnjeni…

Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)