Mladen Pavković: Priče o dr. Šreteru i logoru Bučje neprestano treba ponavljati!

U Pakracu se, ovih dana,  obilježava 34. obljetnica napada Srba na tamošnju policijsku postaju. Na taj način u Hrvatskoj je počeo Domovinski rat, ili borba za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu, ili bolje rečeno agresija Srba, JNA i Crnogoraca na Republiku Hrvatsku!

Međutim, kad se spominje Pakrac, onda se samo od sebe nameće, po tko zna koji puta, i pitanje, što je s dr. Ivanom Šreterom? Još do danas nitko ne zna, ili bolje rečeno, neće otkriti, što se dogodilo s ovim velikim i istaknutim hrvatskim domoljubom?

Stoga priču o njemu i srpskom logoru Bučje neprestano treba ponavljati – da se ne zaboravi!

Dr. Ivan Šreter nestao je 18. kolovoza 1991. Oteli su ga pobunjeni Srbi na barikadama u selu Kukunjevac, pokraj Lipika. Bio je jedan od vođa Hrvata u zapadnoj Slavoniji. Otada mu se gubi svaki trag.

Kao domoljub, predsjednik pakračkog ogranka HDZ-a, a poglavito kao liječnik zastupao je politiku nenasilja i pomirenja.

Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.) u suradnji s drugim Udrugama proizašlim iz hrvatskog Domovinskoga rata posthumno ga je proglasila – Junakom hrvatskog Domovinskoga rata, a njegovim najbližima priznanje je uručeno (16.4.2016.) u Hrvatskom domu „Dr. Franjo Tuđman“ u Pakracu, kojem su nazočili i  ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved, dr. Vesna Bosanac, Danijel Rehak, Ante Deur, predstavnici općine i županije, članovi KDP „Sloga“, čiji je bio član i drugi.

Šreter je rođen je u Pakracu, 22. prosinca 1951. Nije bio oženjen, ali je imao posvojenog sina Vitomira.

Zbog svog istinskog domoljublja, četnicima je neprestano bio trn u oku. Stoga su i odlučili da ga uhite, muče i na kraju – ubiju. Odvodili su ga u selo Bučje, gdje je bio jedan od najstrašnijih srpskih logora, a navodno su ga  prvo zatočili u nekoj napuštenoj kući u selu Branešci. O tome i te kako sve navodno znaju dr. Milorad Pupovac i Veljko Džakula.

Posmrtni ostaci dr. Šretera do danas nisu nađeni. Kako, zašto?

U Hrvatskoj  se svake godine  30. kolovoza, obilježava  Međunarodni dan nestalih osoba. Nu,  Srbi, poput Pupovca i Džakule,  ni danas ne žele otkriti gdje su ubijeni i zakopani nevini Hrvati,  bez obzira što je prikrivanje zločina također kažnjivo djelo, ili bi trebalo biti.

Ovaj se  liječnik, vođa pakračkog ogranka HDZ-a i predsjednik regionalnog Kriznog štaba za zapadnu Slavoniju, još 1984. zamjerio Srbima, jer je jednom svojem pacijentu Stevi Majstoroviću u zdravstveni karton, prigodom pregleda, u rubriku zanimanje upisao izraz „umirovljeni časnik“ umjesto „penzionirani oficir“. Kad je ova informacija stigla u javnost, srpski književnik Goran Babić, ondašnji partijski komesar u kulturi, javno je optužio Šretera za zlonamjernost i navodne veze s ustašama i niz drugih neosnovanih teza, i na kraju implicirao kako bi ga trebalo mučiti i ubiti. Taj svoj „esej“ o dr. Šreteru kao ustaši, Babić je objavio u Nedjeljnoj  Dalmaciji (28. listopada 1984.), kad su u tim novinama žarili i palili Duško Mužibrada, Zoran Erceg, Zlatko Gall i Srećko Lorger…

Nakon ove hajke, dr. Šreter (branio ga je dr. Milan Vuković) osuđen je na kaznu zatvora od 50 dana, jer je „na javnom mjestu pisanjem vrijeđao i omalovažavao socijalističke, partijske i nacionalne osjećaje građana!“ O tome je u svojoj sjajnoj  knjizi „Verbalni i ini delikti u Titovom režimu“ također pisao i odvjetnik Srećko Ilić.

Inače, dr. Ivan Šreter bio je iznimno cijenjen u pakračkom i lipičkom kraju, ali i šire. Njegovo životno djelo najbolje dokazuje da su srpski četnici, odnosno agresori masakrirali i ubijali sve što hrvatski diše, pa i ovakvog čovjeka-humanistu, koji se  isključivo demokratskim, odnosno Gandijevskim putem borio za mir, pravdu i slobodu.

Obećanje i priželjkivanje jednog Babića  na žalost se i ostvarilo.

Stoga  je ovom čovjeku, junaku nad junacima, posthumno dodijeljeno priznanje – Junak hrvatskog Domovinskoga rata.

Da se ne zaboravi!

Ali, i dalje ostaje veliko pitanje, velika mrlja: zašto se ne traže barem posmrtni ostaci ovog velikog čovjeka? Navodno se traže, ali…kao da se i ne traže. Ovih su dana jednu staru partizanku, Milanovićevu  miljenicu, priveli u nadi da će im otkriti što zna o ubijanju nevinih fratara u Širokom Brijegu, jer je navodno i u tome sudjelovala, što se, istina, treba i utvrditi. A zašto dosad na isti način nisu priveli i ispitali Pupovca i Džakulu, ali i još neke što znaju o sudbini dr. Šretera i logoru Bučje? Nije istina da baš nitko ne zna što se s ovim čovjekom  dogodilo, gdje su ga mučili i zvjerski ubili?

Netko bi u ovoj Hrvatskoj već trebao početi i odgovarati zašto se prikrivaju nestali i zašto ih se ne traži, a ako ih se i traži to je više u stilu – tražimo ih da ih ne nađemo!(Svaka čast izuzecima).

A kad se neki nevino ubijeni Hrvati iz Domovinskog rata i pronađu, nikad se ne kaže – tko ih je pobio?

AUTOR: Mladen Pavković