Mladen Pavković: Sramota. Milanović zaboravlja hrvatske braniteljice.

Inauguracija na Pantovčaku bila je prigoda da se oda dužno poštovanje i ženama koje su sudjelovale u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu, tim prije što nam uskoro dolazi i 8. ožujka-Međunarodni dan žena.

Nu, kao što je poznato, stari-novi predsjednik RH nije se toga sjetio.

Kad ćemo uskoro proslaviti  8. ožujka onda će on pričati kako su žene jake, kako su dobre majke i kako moraju biti ravnopravne. Njemu je bilo najvažnije da su na inauguraciju stigli generali koji su se svojedobno založili da se puste na slobodu bivši Udbaši, ali i neka stara partizanka, koja se borila protiv Hrvata i Hrvatske.

A žene, Milanoviću, tijekom Domovinskog rata nisu samo prale, kuhale i obavljale slične poslove, već je jedan dobar dio njih i aktivno sudjelovao u izravnim borbama protiv srpskog i inog agresora. Ako ne vjeruješ-pitaj heroje!

• Čak nešto više od 23 tisuće žena, što je oko pet posto od ukupnog broja hrvatskih branitelja, bio je na prvim crtama obrane. Prema nekim podatcima poginulo je oko 170 žena, a oko tri tisuće postale su lakši ili teži invalidi. Samo u obrani Vukovara sudjelovalo je nekoliko stotina žena. Ako se tim brojkama dodaju i žene koje su na razne posredne načine pomagale obranu od velikosrpske agresije na RH, onda je ta brojka još veća – može se čuti.

O tim ženama-ratnicama malo se ili se uopće ne govori i ne piše. O njihovu junaštvu se ne snimaju ni filmovi. One ne primaju zaslužena državna odličja, niti se o njime ne uči u školi,  kao nekada o Nadi Dimić, po kojoj se nakon II. svjetskog rata zvala i tvornica donjeg rublja..  Stoga bi i ovaj nadolazeći Međunarodni dan žena trebalo iskoristiti da se prije svega oda dužna zahvalnost i pažnja hrvatskim  braniteljicama, da im se iskaže solidarnost, da im javno kažemo da smo ponosni na njih i njihova djela, osobito  prigodom stvaranja slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države. No, ne smijemo zaboraviti i veliki broj žena koje nisu bile braniteljice, ali su dolazile sa raznim stvarima koje su bile neophodne tada neopremljenoj vojsci, od čarapa, odjeće, obuća i slično.

Majkama, koje su kod kuće, čekale svoje sinove, kad su bili u ratu, bilo je čak i teže. Jedna nam reče da noćima nije mogla spavati čekajući svoga sina, kćer ili supruga.

• Kad bi mi i neto od rodbine noću pokucao na vrata prvo sam pomislila da su mi došli reći – vaš sin je mrtav! – kazala nam je jedna majka.

A za Milanovića najvažnije je bilo da pozove tu staru partizanku, koja se i udala za partizana, a ne recimo Katu Zadru čiji je suprug junački poginuo u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu.

Kad su se branitelji, koji su uspjeli sačuvati živu glavu u srpskoj i inoj agresiji, vratili svojim kućama, opet su one bile tu – njihove žene, majke… Nitko im nije toliko pomogao, poglavito  onima koje ni metak nije okrznuo, kao one, koje su ih razumjele, tješile, bodrile…

Milanoviću, sjeti se samo jedne na žalost pokojne Kate Šoljić, koja je u ratu ostala bez četiri sina. Neke su izgubile samo jednoga, jer ih više nisu imale! Sve one su trpjele i trpe. Ali, koja od njih je imala, tražila PTSP-i, ili neku drugu pogodnost?

A pok. ministar branitelja Matić također je imao  PTSP-i, a nije se potrudio kao ni ovi danas da i nekoj ženi-majci priznaju ovu bolest!

Svaka je prigoda dobra da se sjetimo i hrvatskih žena-mučenica, koje su poginule, odnosno stradale u srpskoj i inoj agresiji!

A Milanović nam je pokazao da više voli i njeguje stare partizanke, koje su se borile za propalu Jugoslaviju, nego sve one žene koje su dale krv za hrvatsku Domovinu!

Mladen Pavković