Mladen Pavković: Šutnja je – zlato!

U vrijeme komunizma, a i  nakon smrti Tita,  i zbog običnog političkog vica, moglo se imati teških posljedica, a poglavito ako se netko usudio i javno nešto protiv njih prigovoriti.

Tko se primjerice, sve do početka devedesetih prošlog stoljeća, usudio javno ispričati ili objaviti ovaj (crni) vic:

Dođe čovjek na Trg Republike, a na trgu crne zastave. Priđe čovjek policajcu i upita ga: Zašto su izvješene crne zastave? Umro je Tito! Ode čovjek na kolodvor, prošeta se, vrati se na trg policajcu i upita ga: Zašto su izvješene crne zastave? Ta, čovječe, rekao sam vam sto puta: Umro Tito! Znam, ali volim to čuti! – odgovori mu ovaj.

Danas je drugačije. Možeš govoriti i pisati o svemu i svačemu, pa i najveće gadosti  o najvišim državnim političarima i politikantima, a osobito o Junacima Domovinskoga rata, Katoličkoj crkvi i drugom,  i ništa ti se ne će dogoditi, poglavito ako ti je Jugoslavija još uvijek u srcu.

Druga je ipak stvar u malim sredinama, općinama ili županijama. Tu to pravilo baš i ne vrijedi, jer zamjeriš li se gradonačelniku ili županu (koji su dobrano povezani od policije do tužilaštva) ti i tvoja obitelj možete snositi i te kakve „nevidljive“ posljedice.

Nu, Hrvati i dalje vole o „vrućim“ stvarima puno pričati, ali pretežno za stolom u kavani ili isključivo tamo gdje ih tek rijetki mogu čuti. Sve se više, nažalost, opet govori: Nećemo  preko telefona! Nekako se stječe dojam da je ipak ponovno zavladao strah, da ljudi ne će i ne žele javno govoriti, poglavito o stvarima od “nacionalnog“ interesa, kao da se boje da im kojim slučajem neki zalutali Udbaš ponovno ne zakuca na vrata. Naši ljudi znaju sve o „svemu“, ali  bi to ipak zadržali za sebe. A oni koji imaju hrabrosti nešto i reći, pored mase „nezavisnih“ medija, osobito nacionalnih i inih televizija, nemaju prigode, odnosno ne zovu ih (svaka čast iznimkama). Ako ste primijetili, u tzv. političkim tv-emisijama neprestano se javljaju i neprestano slušamo manje-više jedne te iste. To se osobito odnosi na četiri programa Hrvatske radiotelevizije (HRT), gdje nema šanse da „zaluta“ neki koji nije na aktualnoj političkoj liniji. Ili obično za goste zovu tri iz vladajuće i jednog iz oporbe, tek toliko da se vidi što je i kako funkcionira „demokracija“. I kad se rade tv i ine ankete, uvijek na tv i radio emisije zovu jedne te iste, recimo desetak ili petnaestak ljudi iz Hrvatskog sabora, ili „slučajne“ građane koji svi „jednako“ misle. Nije li vam već smiješno kad gotovo svaki dan prikazuju hrpu novinara s kamerama ili magnetofonima kako  čekaju nekog političara ne bi li im se smilovao i dao neku (jadnu) izjavu?

Drugim riječima, u Hrvatsku se ponovno vratila – šutnja, poglavito intelektualaca (svaka čast iznimkama). Svojedobno se šutjelo  o lex Perkoviću, Agrokoru, suđenjima šestorki (i ne samo njima) u Haagu, šuti se o reformama, zdravstvu, školstvu, braniteljima, ratnoj odšteti, nestalima, partizanskim masovnim grobnicama, tajkunima, Malim Brijunima, otoku kojim već više od dvadeset godinu neopravdano  „gospodari“  Rade Šerbedžija, šuti se o svemu.

Svi sve znaju, nitko ne smije ništa reći. Ili neće  reći. Ili ne žele bacati klipove pod noge.

Nema gotovo nikoga da lupi šakom po stolu, da zaurla, da tu hrvatsku šutnju napokon pretvori u glasno urlanje. Oni, istina malobrojni, koji su to pokušali, odmah su navukli bijes, prije svega ekstremnih ljevičara, kojima su i dalje gotovo svi mediji otvoreni. Pogledajte samo što se neprestano događa s Markom Perkovićem Thompsonom. Puni nogometne stadione, najveće koncertne prostore, ali kad otpjeva najljepšu ljubavnu ili domoljubnu pjesmu, na njega se odmah, poput hijena bacaju razni tomići, puhovski, pavičići,  goldsteini, pupovci i slični, i  žele ga „rastrgati“, kao nekada Vice Vukova ili Zlatka Tomičića.

Kad je bila, recimo, neka tv ili radio emisija na temu – hrvatska šutnja?

 A šutnja, poglavito, danas, nije zlato!

Stoga, dosta je zatvaranja očiju, pa i usta.

Na HRT-u, primjerice jedan Aleksandar Stanković,  godinama  „terorizira“ svojim emisijama. Sva sreća da je sada na tzv. ljetnoj stanki.  Poziva koga hoće, blebeće o čemu hoće. Nezamjenjiv je. Ljudi misle da ono što taj „bljezgari“ da je istina. A on zapravo vodi političku igru. Ono što kažu njegovi gosti, obično je i glavna „top tema“ i u središnjoj informativnoj emisiji. Stječe se dojam da on ne šuti, da jasno i otvoreno iznosi svoje stavove, a u biti iza svega se krije „kazališna igra“, gdje je on tek jedan od malih igrača, koji će prije ili kasnije odlepršati kao da ga nikada nije ni bilo. Jadnik.

Nu, nema novina u kojima se ne javljaju razni jergovići i baš o svemu nam drže prodike i propovjedi. A, gdje je Aralica? Objavio je jedan roman u kojem se prepoznao i notorni Mandić, ali ne zovu ga, čak ni putem telefona. A mi šutimo o Jergoviću, osobito hrvatski branitelji.. A čovjek je svojedobno dezertirao iz Sarajeva.

U Hrvatskoj danas (da se malo našalimo) jedino ne šute Milanović i Plenković i u Hrvatskom saboru  HOS-ovac  Ante Prkačin (kako je samo dobro „opleo“ glumicu Raukar!). Ostali se kriju iza njihovih kišobrana. Nitko se javno ne usudi govoriti kao oni. Nu, što je još gore, šute i tzv. intelektualci, od književnika, profesora, liječnika, umjetnika,  pa do akademika, (svaka čast iznimkama), a u zadnje vrijeme sve se manje čuje i riječ onih koji su stvarali hrvatsku državu, koji itekako trebaju i imaju o čemu govoriti.

Mladen Pavković