Mladen Pavković: Zakon koji je donio malo dobroga. I nije zakon!

U Saboru Republike Hrvatske, 25. rujna 1992.,  donijet je jedan od najkontraverznijih zakona – Zakon o oprostu, kojim se oprašta  od krivičnog progona počinitelje krivičnih djela protiv Hrvatske počev od 17. kolovoza 1990. Tim zakonom željela se olakšati uspostava mira u onim krajevima u kojima su se  Srbi „odmetnuli“ protiv hrvatske vlasti. 

Oprost se, dakako, ne odnosi na  ratne zločine „na čiji je progon  Republika Hrvatska obvezna prema odredbama međunarodnog prava.“

Ovim zakonom dan je opći oprost ne samo za oslobođenje od kaznenog progona i kaznenog postupka već su općim oprostom  obuhvaćene i osobe koje su bile lišene slobode i nalazile su se na izdržavanju kazne ili u pritvoru ili su trebale nastupiti već pravomoćno izrečene kazne. U najvećem broju slučajeva županijska su državna odvjetništva pokretala postupke protiv pripadnika bivše JNA, Teritorijalnih obrana te pripadnika vojnih i paravojnih snaga tzv. Republike Srpske Krajine, ali i protiv hrvatskih oružanih snaga. Najveći broj oprosta odnosio se na hrvatsko Podunavlje, na onaj dio Hrvatske gdje su srpski i ini četnici učinili golema zvjerstva, kakva suvremena Europa ne pamti. Većina onih koji su bili glavni organizatori agresije mogu i dalje  mirno spavati, iako je iza njih ostalo više od 15 tisuća nevino ubijenih Hrvata, oko 150  dosad otkrivenih masovnih grobnica, iznimno veliki broj razrušenih crkava, bolnica, dječjih vrtića, škola, obiteljskih kuća… A o onima koje su protjerali iz svojih domova da i ne govorimo.

Dakle, Srbima i inim agresorima i okupatorima na Republiku Hrvatsku se oprašta od 17. kolovoza 1990., kao da su u to vrijeme bili „mala djeca“ pa nisu znali kad treba „piškiti“, a kad „kakati“.

Nu, agresori nama, Hrvatima, nikada nisu oprostili, pa čak ni Nezavisnu Državu Hrvatsku, s kojom većina onih koji su sudjelovali u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu nema baš nikakve veze.

Taj zakon, iako human i na određeni način opravdan, donio nam je više štete nego koristi. 

Većina onih koji su sudjelovali u ratu na strani četnika i koji su nakon 25. kolovoza 1992. „pjevajući“ otišli svojim kućama, nastavila je tamo, gdje su u Vukovaru i Škabrnji, Voćinu, Saborskom ili Pakracu stali. Pridružili su se neprijateljskim jedinicama i pružali otpor sve do sredine 1996. kad je završio Domovinski rat.

Neki, poput raznih pupovaca, i danas se bore protiv Hrvata i Hrvatske. Njihova borba „riječima“ u mnogome podsjeća na početak Domovinskoga rata. I tada je jedan dio Srba koji  su živjeli i žive u Hrvatskoj bio „ugrožen“.

Pravo je čudo da Hrvati u Srbiji i Republici Srpskoj nisu ugroženi. Ili pak nemaju jednog pupovca da se umjesto njih dere. Istina, nisu ugroženi Hrvati (da se malo našalimo) koji su živjeli u Bosanskoj Posavini, jer ih tamo od 1992. gotovo i nema. 

Srbi su s tog područja (nekažnjeno) potjerali ili ubili preko 200.000 ljudi, među kojima najviše Hrvata. 

Mnogi se slažu da bi trebalo ukinuti ili preispitati Zakon o oprostu.

Nije ispunio svoju svrhu.

Mladen Pavković