Mladen Pavković: Zbog Vukovara i stan su mi razbili, pa što, nikome ništa!

23.08.2022. 09:45:00

Novinar, publicist i književnik te predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.) Mladen Pavković često je u Vukovaru organizirao brojne akcije i manifestacije, koje se tek samo tako ne zaboravljaju.

Za ovaj Grad – heroja učinio je  mnogo.

Nakon što je Vukovar zahvaljujući mirnoj integraciji otvorio svoja vrata, Pavković je počeo činiti sve  ne bi li se što više čulo o strahotama kroz koje su prošli njegovi branitelji i civili. Tako je primjerice bio po mnogo čemu prvi, a to su ipak, kako kaže, mnogi (ne)namjerno zaboravili.

Organizirao je prvu  masovniju posjetu ovome gradu. Zahvaljujući njemu Vukovar je tada, još 1998., posjetilo nekoliko stotina branitelja, članova obitelji poginulih i učenika osnovnih škola iz Koprivničko-križevačke županije. Kasnije je slične izlete – razgledavanja organizirao najmanje dvadesetak puta. Pred čuvenim vukovarskim vodotornjem, pred ne malim brojem posjetitelja, imao je čast da ponovno prvi predstavi svoju knjigu „Bili smo prvi kad je trebalo“ (krajem ožujka 1998.).

  • Nakon toga kao na tekućoj vrpci redale su se akcije i manifestacije u ovome gradu koje su tada imale i veliki medijski odjek. Najviše pomoći oko toga imali smo od dr. Vesne Bosanac, ali i bivšeg dogradonačelnika  Grada Vukovara mr. Ivana Hubaleka, ali i drugih. Prvi smo organizirano posjetili i Ovčaru, a 26. svibnja 1998. organizirao sam  i prvu Likovnu koloniju  u Vukovaru na kojoj je sudjelovalo najmanje tridesetak umjetnika. Sva poklonjena umjetnička djela s te kolonije (više od stotinjak, što slika, što skulptura) kasnije smo darovali Hrvatskom domu u Vukovaru. Jednu sličnu koloniju organizirao sam i u vukovarskoj ratnoj bolnici, opet uz svesrdnu pomoć dr. Bosanac. Nakon toga krenula je serija mojih izložbi fotografija na temu Vukovara, a organizirane su u brojnim gradovima i mjestima, od Koprivnice, Vukovara, Zagreba, Kumrovca, Marije Bistrice, Delnica, Zlatara i drugih mjesta, a bile su prikazane i u Madžarskoj, Austriji i Njemačkoj. Poglavito sam ponosan što sam veliku izložbu fotografija „Vukovar“ mogao predstaviti i na samom Trgu bana Jelačića u Zagrebu, koju je razgledalo na tisuće posjetitelja, ali u medijima gotovo nezabilježena. Moja izložba fotografija „Vukovarsko cvijeće“ također je naišla na lijep odjek, a prva je priređena u osječkom Hrvatskom narodnom kazalištu (HNK). Bilo je to cvijeće s grobova vukovarskih branitelja, što dosad nije nitko napravio. Neki su čak željeli fotografije cvijeća s te izložbe imati i kod kuće, ali kad su uvidjeli da je s grobova – odustali su. O tome sam objavio i knjigu. Po školama, sve prije 2000-te godine, organizirao sam i likovne i pjesničke natječaje u kojima je Vukovar bio glavna tema. A prvi u Hrvatskoj sam zajedno sa svojim suradnicima, prije svih braniteljima Podravke i INA-Naftaplina, ali i drugima,  krenuo s predavanjima po školama o Domovinskome ratu. Zanimljivo je da sam jednom prigodom svoje fotografije Vukovara želio pokloniti nekoj koprivničkoj osnovnoj školi. Iako su u školi bili itekako zainteresirani, znate kakav je odgovor stigao iz Grada Koprivnice? Ne može, jer da svi roditelji učenika „ipak nisu za Hrvatsku“! O Domovinskome ratu i Vukovaru sudjelovao sam na brojnim tribinama, gotovo po cijeloj Hrvatskoj, kad je ta aktivnost još bila u povojima.

- Vi ste tada bili predsjednik najaktivnije Udruge iz Domovinskog rata Podravke (UBIUDR). Kako su tada na vas gledali predstavnici ostalih udruga?

-  Kako koji, većina nikako. Prije svega, stradalničke udruge su tada uistinu primale ogromna financijska sredstva, ali se njihov rad, svaka čast iznimkama, uglavnom svodio kao i danas na sportske susrete i jelo i pilo. Za mene su uvijek govorili, pusti Pavkovića, taj radi što hoće jer mu sve plaća Podravka. A u Podravki, s obzirom da su najviše prodavali robu Srbiji, pa i Crnoj Gori,  od mene i mojih aktivnosti dobivali su „mlade“. Neprestano sam se zalagao da Podravka u Vukovaru otvori barem jednu diskontnu trgovinu, ali nisu uradili ništa, bojeći se „što će Srbi reći“, neće li im zbog toga tamo pasti prodaja. Ili, jednom su mi kao predsjedniku UBIUDR pisali iz Crne Gore da je tamo glavni trgovački predstavnik Podravke jedan četnik, koji je napadao i Vukovar. Kad sam im to predočio, iz Uprave su poručili da tamo od „Hrvata ne žele kupovati robu“, a da taj čovjek ima odlične polovne  rezultate. Kad je Vukovar 18.11. 1991. okupiran Podravka je tamo, u prosincu iste godine, slala humanitarnu pomoć!? A kad sam svojedobno (2009.) u Zagrebu organizirao veliki protest protiv nastupa „četnikuše“ Lepe Brene u Areni i kad sam tražio da se odrekne honorara u humanitarne svrhe, umalo sam u Podravki dobio – otkaz, jer je nakon toga pala prodaja Podravine robe diljem Srbije, itd. i tako redom.

- A kako ste došli na ideju da organizirati jedinstveni doček Nove godine podno Spomen križa na ušću Vuke u Dunav u Vukovaru, što je i za Gunnessovu knjigu rekorda?

- Na taj način želio sam da se i u to vrijeme, kad svi slave, prisjetimo onih koji su najzaslužniji- poginuli, nestali i umrli hrvatski branitelji. Nije me smetalo što drugi slave, što se te noći opijaju. Sa Stare na Novu 1998/1999. godine prvi puta smo tamo u molitvi i tišini, dostojanstveno dočekali Novu godinu. Okupilo nas se oko stotinjak. Pridružili su nam se i predstavnici udruga gotovo iz cijele Hrvatske. Ta naša okupljanja za Novu godinu trajala su oko desetak godina, a pridružili su nam se i neki političari. Imali smo i pokroviteljstva, prije svega predsjednika Sabora, ministarstva branitelja…Iznimno nas je mnogo podržava Jadranka Kosor. Međutim, u Koprivnici je jedan tzv. novinar napisao da me zbog ove lude ideje treba baciti u Dunav ili zatvoriti u Vrapče. On i njemu slični su radije tu noć žderali i pili, pa im je smetalo kad su čuli vijest da ima i takvih koji se te „najluđe noći“ radije sjećaju najzaslužnijih.

- U vukovarskoj bolnici, na vašu inicijativu i u vašoj organizaciji postavljen je i Spomen križ i spomen ploča!

- To nam je omogućila pok. dr. Bosanac. Kupili smo drvo, a križ su izradili otac i sin Cikač iz Kućan Marofa. Eto ga još tamo u krugu bolnice.

- Organizirali ste i nekoliko velikih humanitarnih koncerata s nazivom „Od srca srcu za -. Vukovarsku bolnicu“…Kako je došlo do toga?

- Ma, već mi je malo neugodno, ispast će da se hvalim, da sam sve to rado zbog svoje promocije, zbog svoje „slave“, kako su neki pisali i govorili. No, tko ih šljivi, kako se kaže.  Činjenice se ipak moraju znati. Dakle, te sam koncerte počeo organizirati 2000-te godine u vrijeme kad je tadašnja politika, nakon smrti dr. Franje Tuđmana, ocrnila dr. Vesnu Bosanac i željela je izbaciti iz bolnice. U medijima su govorili i pisali sve najgore o njoj, da je „kriminalka“, da je treba zatvoriti i slično. Užas. Prvi veliki koncert organizirao sam u zagrebačkoj dvorani Vatroslava  Lisinskog, zatim u Splitu, Vukovaru, Koprivnici, Čakovcu…Prikupili smo poprilično novaca za obnovu bolnice. Koncert u Lisinskom snimila je i Hrvatska radiotelevizija (HRT). Bio je odličan odaziv, poglavito pjevača, ali i drugih koji su nam se pridružili, primjerice Vladimir Mihaljek Miha. Sakupili smo za bolnicu i poprilično financijskih sredstava. Pokrovitelj nam je bio tadašnji predsjednik hrvatskog Sabora Zlatko Tomčić. Napravili smo „buku“, a zahvaljujući i dr. Hebrangu i dr. Njavri  dr. Bosanac su nakon toga, hvala Bogu, ostavili na miru.

- Bili ste inicijator i organizator prvog putničkog vlaka od Zagreba do Vukovara…

- Da, i to sam organizirao početkom 2000-te. Tada do Vukovara nisu uopće ni prometovali putnički vlakovi. Zamolio sam HŽ da očiste prugu od Vinkovaca do Vukovara, kako bi naš vlak s nekoliko stotina ljudi mogao do razrušene željezničke postaje u Vukovaru. Izašli su nam u susret, a mi smo to platili. Bilo je to „čudo“ kad su u Vukovaru vidjeli da smo na Dan sjećanja došli iz Zagreba vlakom. Kasnije sam još nekoliko puta bio organizator toga vlaka. Sjećam se jednom da me nazvao tada meni nepoznati Predrag Matić i da me zamolio da svoju knjigu „besplatno“ podijelimo putnicima vlaka, a da to nakon toga plati Ministarstvo branitelja. Naravno, njemu! No, do toga u zadnji čas ipak  nije došlo.

- Objavili ste i Vi nekoliko knjiga o Vukovaru.

- Kako da ne! Pet-šest… Čak sam priredio i uredio knjige dr. Vesne Bosanac „Apeli“  i Željke Jurić, „Rijeka puna suza“, inače poznate kao „djevojčice u plavom kaputiću“.

-Bili ste jedan i od inicijatora izgradnje spomenika 12-torici hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu…

- Dugo tamo nije bilo spomenika. Na početku sela 12 jablanova predstavljalo je neki spomen na poginule hrvatske redarstvenika. Želja mi je bila da spomenik bude na onom mjestu gdje su poginuli. Dogovarali smo se da ga sami doslovce preko noći podignemo u Borovu Selu, ali u tome nismo uspjeli. Tadašnji ministar policije me nazvao i pohvalio  ideju, ali rekao je da sve mora biti po zakonu. Tada sam sakupio pola potrebnih financijskih sredstava za taj spomenik, i…da se ne hvalim dalje.

- Što ste još radili, kad je Vukovar u pitanju?

  • Puno toga. Tko bi se sve sjetio. Organizirao sam i karavanu čamcima na vesla od Botova do Vukovara, rijekama Dravom i Dunavom, o čemu su za HRT-e snimljena tri dokumentarna filma u režiji Mladena Trnskog. Poslao sam i 15-metarsku čestitku Gradu Vukovaru za jednu Novu godinu…... Opet će reći da sve to radim zbog svoje promocije. Ali, tko ih „j..e“, rekao bi moj prijatelj Jakov Sedlar.

     I još samo  -bilo je i neugodnosti oko Vukovara….

  • Spomenut ću tek da sam jednom nakon organizacije Dočeka Nove godine hrvatskih branitelja  u Vukovaru, gdje sam bio i s obitelji, po povratku kući, u Koprivnicu, našao totalno razbijen dvosobni stan. Krivci naravno nikada nisu nađeni, ali znate što bi i na to rekao Sedlar… a ja bih tek dodao da se - neka „cijena  mora platiti!“, jer bilo je i ima i onih koji mi  u mojem gradu nikada nisu oprostili istinsku ljubav za – Vukovar!-kazao je Pavković.

 

Tanja Mihalić

Izvorni autor: RAZGOVOR VODILA: Tanja Mihalić/Foto:Mladen Pavković

Autor:

Važna obavijest:

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.

Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.