TRAVNIČKI MASAKR

Na današnji dan 08. lipnja 1993. godine u ranim jutarnjim satima počeo je masovni napad Armije BiH iz više pravaca na istočni i sjeveroistočni dio općine Travnik. Napad je bio usmjeren isključivo na ona mjesta koja su bila naseljena Hrvatima.

Do tog dana Hrvati su od 4. lipnja već bili protjerani sa zapadnog dijela općine i to sa čitavog prostora od samog grada Travnika do Turbeta s obje strane rijeke Lašve, a pred napadima Armije BiH do 8. lipnja protjerano oko 19 tisuća Hrvata.

Taj 08. lipnja bio je dan kada su se pored protjerivanja dogodili i najteži zločini prema civilnom stanovništvu i zarobljenicima. Ubijeno je 112 Hrvata, odnosno 56 civila i isto toliko pripadnika HVO-a.

Nekažnjeni zločin

Masakr kod Travnika i dalje je nekažnjen. Za hrvatske civile i pripadnike HVO-a koji su ubijeni 8. lipnja 1993. na Bikošima kod Maljina – pravda ni nakon 32 godine nije ostvarena. Sudionici jučerašnje komemoracije zatražili su hitno procesuiranje odgovornih za to bezočno ubijanje koje su, navode, počinili islamistički mudžahedini i pripadnici bošnjačke Armije BiH.

Predsjednica Federacije BiH Lidija Bradara istaknula je da je ovaj zločin dokumentiran u presudama Haaškog suda, no nijedna pravosudna institucija, domaća ni međunarodna, nije nikoga osudila. “Žrtve i njihove obitelji zaslužuju istinu i pravdu”, poručila je na skupu.

Prema dokumentima i svjedočenjima, ratni zločin u Maljinama dogodio se kada su zarobljeni Hrvati, civili i vojnici, strijeljani na lokaciji Bikoši. Iako je zločin opisan u haaškim presudama, ostao je neprocesuiran. Organizatori komemoracije usput su podsjetili na stravične brojke o protjeranima i ubijenima, kao i na uništene katoličke crkve i kapele, te opljačkanu ili spaljenu imovinu Hrvata. Unatoč svemu, kažu, “pravosudna šutnja traje”.

Ritulna ubojstva u travničkim selima

Kada se govori o zločinima u općini Travnik, posebno se ističu “ritualna ubojstva” u selima Miletići, Ćukle, Ovnak, Gučoj Gori i Maljine koja nikada nisu adekvatno istražena niti kažnjena. Strijeljano je više desetaka obitelji od kojih se za posmrtnim ostatcima 22 žrtve i danas traga.

Mudžahedini su, potvrdili su svjedoci, oteli pet uglednih travničkih Hrvata i Srba, i odveli ih u svoju bazu u travničkom naselju Orašac. Ivo Fišić i Dalibor Adžaip svjedočili su o dvodnevnom mučenju pri čemu su ih nazivali “svinjama”. Ujutro su ih uz Kazimira Pobrića i Dragana Popovića odveli na jednu livadu, gdje je nekoliko desetaka mudžahedina stalo oko jedne jame uzvikujući “Tekbir! Alahu-ekber!” Dragana Popovića doveli su do jame i srušili na pod, a jedan od njih, kojega su zvali Hasan, po svjedočenju je kleknuo do Popovića i presjekao mu grkljan. U presudi stoji kako je “Hasanu bilo naređeno da odsiječe glavu sa tijela, no kako ovome to nije polazilo za rukom, prišao je jedan drugi vojnik i obavio dokraja zadatak”:

“Taj vojnik je ponosno podigao glavu Dragana Popovića, a ostali su vojnici stali klicati. Zatim je prišao zarobljenicima i prisilio ih da poljube glavu pokojnika, što su zarobljenici i učinili. Preživjeli su bili prisiljeni pokopati posmrtne ostatke, a potom su ih vratili u kuću gdje je jedan stražar Ivi Fišiću najavio da je sutradan on na redu”, kazano je na sudu.