Na današnji dan: Evakuacija pakračke bolnice

Danas ćemo se prisjetiti jedne od najhumanijih akcija u Domovinskom ratu – evakuacije bolesnika iz pakračke bolnice koja se odigrala na današnji dan 1991. godine.

Bolnica u Pakracu nalazila se točno nasuprot pobunjenika u Pakračkim vinogradima i Gavrinici. Budući da su dijelovi grada u kojima su bili pobunjenici bili povišeni, a od bolnice ih je dijelila samo oko 500 metara dugačka čistina, ona im je bila laka meta.

Već za vrijeme prvog općeg napada 19. kolovoza 1991., pobunjeni Srbi i pripadnici JNA ulaze u bolnicu i otimaju ravnatelja dr. Vladimira Solara. Akcijom hrvatske policije iz bolnice su potjerani pobunjenici te su u njenoj blizini osniva punkt. Ali to samo pojačava napade na bolnicu koja se gađa svom mogućom artiljerijom, uključujući i protuzrakoplovne strojnice, unatoč jasno istaknutom znaku Crvenog križa.

Dana 24. rujna 1991. banjalučki 5 korpus JNA dolazi na pakračko područje te time počinje pravi pakao za bolnicu, ali i cijeli Pakrac. U bolnici i psihijatriji zajedno tada je bilo 338 bolesnika, a već sljedećeg dana bolesnici iz novog odjela evakuirani su u Kutinu. U bolnici tada ostaje oko 260 psihijatrijskih bolesnika i pripadajuće medicinsko osoblje.

Dva dana kasnije, 26. rujna konvoj Međunarodnog crvenog križa, koji je pokušao evakuirati bolesnike, zaustavljen je od strane pobunjenih Srba i JNA u selu Dobrovac zapadno od Lipika. U noći s 28. na 29. rujna 1991. u sobi kutinskog hotela dogovoren je plan evakuacije bolesnika iz pakračke bolnice.

Čazmatrans je ustupio 6 autobusa sa 6 vozača u koje su imale najveće povjerenje te su krenuli prema Pakracu. Išli su preko Garešnice, Daruvara, Dežanovca, Trojeglave, Kapetanovog Polja, Ploština, Donje Obriježi, Prekopakre do Pakraca. Kada su izvidjeli put, vratili su se u Matkovac. Za to vrijeme

pripadnici ZNG-a pripremali su bolesnike za putovanje. Isto tako, od cigli i dasaka improvizirali su prijelaz preko rijeke Pakre iza zgrade psihijatrije. Kada se spustio mrak, počeli su s prebacivanjem bolesnika u autobuse koji su ih vozili prema oslobođenom teritoriju. Nakon što su svi bolesnici otpremljeni, počeo je žestok artiljerijski napad, ali nitko od civila i pripadnika ZNG-a nije ozlijeđen.

Na današnji dan, 29. rujna 1992. godine, od posljedica ranjavanja u borbama u Bosanskoj Posavini preminuo je Branko Starčević pripadnik 102. novozagrebačke brigade Hrvatske vojske.

Branko je rođen 16. veljače 1966. godine u Zagrebu. Odrastao je u obitelji Veljka i Slavice uz mlađu sestru Mirjanu. Osnovnu i srednju školu završio je u Zagrebu te ze zaposlio u tvornici „Prvomajska“ kao alatničar. Bio je veseo i vrlo živ mladić, omiljen u društvu s kojim je vrijeme često provodio igrajući košarku. Bio je oženjen Renatom, djevojački Tošić, s kojom je živio u Novom Zagrebu.

„Štigla“, kako su ga zvali prijatelji, mobiliziran je u 102. brigadu u svibnju 1992. godine. Nakon sisačkog, uslijedilo je pogibljeno bosansko-posavsko ratište na kojemu Branko gubi svoj mladi život u svojstvu izvidnika-desetnika. Pokopan je na zagrebačkom Mirogoju, a njegovo ime nalazi se na spomenicima u zagrebačkim kvartovima Zapruđe i Sloboština.