Najbolji prijatelji Hrvoje i Danijel zajedno su otišli u smrt i to na ‘ničijoj zemlji’

Smrdelj je zaseok Zemunika Donjeg kojeg su koncem 1991. i tijekom 1992. godine nazivali još i “mali Vukovar”, budući su u tom dijelu zadarskog zaleđa u to vrijeme vođene i najžešće bitke. Pobunjeni Srbi i JNA imali su najčvršće uporište na zemuničkom aerodromu, otkuda su mogli pokretati svoje akcije kojima je cilj bio izići na Vrčevo u Svetom Petru i otuda kontrolirati Jadransku magistralu, odnosno odsjeći Zadar od ostatka Hrvatske, samim time i presjeći tu poveznicu između tog dijela Dalmacije i ostatka Hrvatske.

Primirje – mrtvo slovo na papiru

Daleko od Zemunika Donjeg, 2. siječnja 1992. godine potpisano je u Sarajevu primirje između predstavnika Republike Hrvatske i Jugoslavenske narodne armije. Kako se kasnije pokazalo, tehnički nadmoćnija JNA odnosno vojska Srbije i Crne Gore potpomognuta dijelom pobunjenih Srba iz Hrvatske, primirje je smatrala tek mrtvim slovom na papiru te ga je u mnogim prilikama kršila.

Postrojba 134. brigada HV-a je u danima nakon Sarajevskog primirja uspostavljenog 3. siječnja 1992. godine, koje je omogućilo provedbu mirovne operacije UN-a u Hrvatskoj, preuzela obranu Zemunika Donjeg. Obrana Zemunika Donjeg i zauzimanje položaja u Smrdelju nesumnjivo je tada bio jedan od najznačajnijih rezultata Hrvatske vojske na ovom području. No postojao je jedan dio zaseoka Smrdelj kojeg u tom trenutku praktički nisu kontrolirali ni hrvatske obrambene snage ni neprijatelj, nego su i jedni i drugi u njega slobodno ulazili. Ovdje su se vodile prave bitke ‘prsa o prsa’ za svaku kuću, dvorište, kamen, plot.

Dva prijatelja otišla zajedno u smrt

Kobnih dana početkom 1992. godine pripadnici 134. brigade HV – a, među kojima i Hrvoje Jeličić, išli su u obilazak onog dijela Smrdelja, zaseoka Zemunika Donjeg koji se u tom trenutku smatrao ničijom zemljom, a hrabrost mladog, tada 23-ogodišnjeg biogradskog ratnika, Hrvoja Jeličića ogledala se upravo u činjenici da se on nalazio upravo na tom mjestu, gdje su se vodile najteže bitke. Hrabrost mladog Hrvoja Jeličića, mladića na pragu života, ogleda se i u činjenici što su nekoliko mjeseci ranije poginuli u Domovinskom ratu Hrvojevi prvi susjedi, braća Luka i Siniša Brkljača i što je svjesno i nepokolebljivo ipak odlazio na bojišnicu, štoviše tamo gdje je bilo najteže: na prvu crtu obrane. Znajući da rat nije dječja igra i da se u ratu gine ipak nije posustajao.