Nazor o presudi Mladiću: Vodstva Srba u RH i BiH tijesno su surađivala sa Srbijom

U utorak je Mehanizam za međunarodne kaznene sudove pravomoćnom presudom osudio na doživotni zatvor Ratka Mladića proglasivši ga krivim po 10 od 11 točaka optužnice. Među točkama po kojima je osuđen je i zločin u Srebrenici. No, ono što ostavlja gorčinu u hrvatskoj javnosti jest činjenica da se Mladiću uopće nije sudilo za zločine počinjene u Hrvatskoj 1991., među kojima je i masakr u Škabrnji. Gostujući nedavno na Hrvatskom radiju Vesna Škare Ožbolt rekla je da su i zločini u Hrvatskoj bili dio optužnice, no da su kasnije izbačeni. Za komentar na to da se Mladiću sudilo samo za zločine u BiH, a ti su zločini bili zapravo samo nastavak onoga što je činio u Hrvatskoj, upitali smo ravnatelja Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, dr. sc. Antu Nazora.

Također smo ga pitali i za komentar činjenice da prema presudi Republika Srbija nije uopće dovedena ni u kakvu vezu sa zločinima za koje je osuđen Mladić.

Odgovor dr. sc. Nazora u nastavku prenosimo u cijelosti.

Komentar na oba pitanja je da to što se Mladiću sudilo samo za zločine u BiH i to što Republika Srbija nije dovedena ni u kakvu vezu sa zločinima za koje je osuđen zapovjednik vojske Republike Srpske general Mladić, zapravo govori o radu Haaškog suda, odnosno Mehanizma za međunarodne kaznene sudove, te slaboj vjerodostojnosti takvih presuda kao izvora za buduće interpretacije ratnih zbivanja u Hrvatskoj i BiH, odnosno za suočavanje s posljedicama velikosrpske agresije na spomenute republike.

Zlodjela snaga kojima je zapovijedao general Mladić vidljiva su u Dalmaciji i dijelu Like 1991., te u BiH od 1992., posebice u Srebrenici, Prijedoru, Ključu, Sanskom Mostu, Kotor Varošu, Vlasenici, Foči, u Bosanskoj Posavini … O tome se mnogo govorilo ovih dana, pa nema smisla ponavljati ono što su već rekli kolega Davor Marijan, novinarka Ivana Petrović, odvjetnica Vesna Škare Ožbolt i drugi. Činjenica je da tamo gdje su prošle jedinice „đenerala“ Mladića uglavnom više nije bilo bošnjačko-muslimanskih i hrvatskih mladića, kao što je i činjenica da su politička i vojna vodstva Srba u Hrvatskoj i BiH tada usko surađivala sa srbijanskim vodstvom.

Uostalom, odgovornost tadašnjeg srbijanskog vodstva za rat u Hrvatskoj jasno je potvrdio i Međunarodni sud pravde u Haagu, utvrdivši (čl. 426) da su “politička vodstva Srbije i Srba u Hrvatskoj zajednički dijelili cilj stvaranja etnički homogene srpske države”, kao i da je to bio kontekst u kojem su se događali zločini. Taj je zajednički cilj o „svim Srbima u jednoj, etnički homogenoj državi“, koja je trebala obuhvatiti znatan dio teritorija RH i BiH, Srbija pokušala ostvariti na krilima srbizirane JNA, u kojoj je važnu ulogu na bojištima u RH i BiH imao upravo osuđeni general Mladić, pa se nikako ne može zaključiti da Srbija nema nikakve veze sa zločinima njegovih postrojbi za koje je osuđen. To što Srbija negira svoju ulogu u agresiji i zločinima počinjenim tijekom agresije na RH i BiH, problem je koji ostaje, na što je u izvrsnom osvrtu na presudu Mladiću upozorila i cijenjena gospođa Sonja Biserko iz Beograda, tražeći osam odgovora od „srpske elite“ na pitanja koje nameće spomenuta presuda. Također, podsjetit ću da o razmjerima stradanja Hrvata u BiH na području djelovanja vojske čiji je „komandant“ bio Mladić svjedoči i podatak da je na području današnje Republike Srpske 1991. bilo 152.856 katolika Hrvata, a prema podacima od 31. prosinca 2010. na istom području bilo ih je samo 11.924, da bi prema podacima od 31. prosinca 2014. taj broj bio dodatno smanjen na 9.355 Hrvata, odnosno za 93,87 % u odnosu na 1991. godinu.

 

Pravda, kao i žrtve zločina, dijelom su zadovoljeni kad odgovorni za masovno ubijanje dobiju adekvatnu osuđujuću presudu, kao što se to dogodilo u ovom slučaju, no ne može se reći da je pravda u cijelosti postignuta sve dok rezultat zločina ostaje, odnosno sve dok na gotovo polovici teritorija BiH opstaje tvorevina stvorena na genocidu i ratnom zločinu. Prema kojem je pravu teritorij BiH podijeljen u omjeru 49 – 51% i gdje je tu pravda?

S obzirom na to da se već mnogo toga reklo o Mladiću i presudi, samo ću još jednom upozoriti na transkript razgovora koji je general Mladić vodio s nekim zapovjednicima JNA tijekom pohoda 9. korpusa JNA i srpskih snaga na gradove u Dalmaciji i Lici 1991., jer taj izvor ponajbolje opisuje njihovu narav i namjere te odgovornost za razaranje hrvatskih gradova.

Mladić i Marko Sunarić (zapovjednik 8. vojno-pomorskog sektora JNA u Šibeniku), 6. 10. 1991.

Mladić: Zadar smo stavili u omču. Tukli smo ga dva i pol dana iz vazduha, sa kopna i sa mora i upali smo u grad sa svih strana.

 

Mladić i Blagoje Adžić (načelnik GŠ OS SFRJ), 6. 10. 1991.

Mladić: Ja sam od Skradina udaljen 1,5 kilometara. Lično sa 317 oruđa vršim korekturu vatre (prema Šibeniku). Ne interesuju me kontakti (s prestavnicima Šibenika). Oni su 40 godina razgrađivali zemlju. Cvetna bašta bit će Kijevo za ono što će doživeti. Dubrovnik sam počeo da deljačim….

Mladić: Malo je tučen Gospić.

Adžić: Neka tuče koliko može.

Mladić: Ja sam naredio da to opauči.

 

Mladić i Nikola Uzelac (zapovednik 5. korpusa JNA, Banja Luka), 7. 10. 1991.

Uzelac: Šta je sa mojim Biogradom?

Mladić: Još nismo zauzeli.

Uzelac: Ma daj sruši one kuće gradske, to su idioti, maspokovci iz ’71. Ako imaš avijaciju tuci ona dva mesta na samoj obali, tamo kuće gde predsjednici oni stoje. I ima malo bliže plato.. Opštinu u sred glave treba udarit.

Mladić: Znam tukli smo već.

Uzelac: To su maspokovci, ustaše iz 71. Ustaše zagrižene. Osvojite mi taj Biograd. To nikad nije bilo htvatsko. Nije dobio ime po imenu Zagreba. To je bio večiti grad srpski, nikad nije bio hrvatski.

Mladić: Razumem generale.