NAZVAO NAS JE I PLAKAO: ŠTO JE MUČILO HUSA? Komandos koji je jučer preminuo, imao je svoje boli

02.06.2020. 14:23:00

Jučer je iznenada preminuo hrvatski branitelj Samir Huskić – Hus.

Pretpostavlja se da je infarkt je zaustavio Husov život u 50-toj godini, a činjenica da je otišao tako naglo – potpuno je uzdrmala njegove suborce i brojne prijatelje, donosi Dnevno.hr .

Neki od njih jučer su posjetili njegovu suprugu Vesnu i dvoje djece (14, 17) koji su zbog činjenice da je Samir umro u njihovom domu, u krevetu, još uvijek u potpunom šoku.

Svojom smrću, Huskić je povećao tužnu i neporecivu statistiku po kojoj veliki dio braniteljske populacije umire naglo i prerano.

Samirove suze

Hus se, uz redovne životne probleme, nosio i sa “bremenom” svoje vjeroispovijesti na koji nisu svi gledali blagonaklono. Prvu “nepoželjnost i odbačenost” osjetio je pojavom ISIL-a kada su ga pojedinci poistovjetili s muslimanskim teroristima, a što je Husu palo teže od ičega. Od deset godina koliko je nosio vojnu uniformu, punih pet je ta uniforma bila prljava od prašine s terena. Huskić je jedan od onih koji su za obranu Hrvatske bili dobro obučeni i koji su prošli komando obuku, vrlo zahtjevnu i tešku. Huskić je, dakle, hrvatski komandos koji, kazao je u jednom od naših razgovora, rijetko plače. Nije plakao ni kada mu je umro otac, no tada je plakao:

“Na Facebooku me blokirao moj prijatelj i suborac, i to riječima ‘znam da smo zajedno ratovali, znam da si bio fajter, ali musliman si’. Ne znam plačem li zbog tuge, ljutnje ili razočaranosti. Bio sam budan do pola pet i razmišljao. Jednostavno, nisam mogao vjerovati da ću to doživjeti”, požalio nam se kroz suze nesretni Huskić iz zagrebačke Dubrave i objasnio što je prethodilo blokiranju od strane bivšeg suborca:

“Ja koji sam živio za Hrvatku, preko noći sam postao balija”

“Reagirao sam na status gdje se za pokojnog Salopeka kojeg su ubili teroristi zvalo na molitvu i pisalo “RIP”, počivao u miru Božjem i slično. Komentirao sam da ne bi trebalo pokapati čovjeka, ako nema tijela i ako sve još nije sigurno. Reagirao sam kao vojnik, kod nas, ako ne vidiš tijelo, smrti kao da nije ni bilo. Osim toga, bilo mi je kao čovjeku žao… Jednostavno, nekako nisam mogao vjerovati”,  rekao je sada pokojni Samir Huskić, bivši pripadnik 2. gardijske brigade Gromovi koji je naknadno ratovao i u sklopu 8. brigade, a potom postao pripadnikom 1. hrvatskog gardijskog zdruga. Svoju priču Huskić je nastavio ovim riječima:

“Taj čovjek je blokirao i moju ženu i mog sina, a ja sam jedan normalan i lojalan čovjek. Moja i Vesnina djeca nose hrvatska imena i idu na vjeronauk, moja se kuća svake godine posvećuje. Činjenica da se ja sad moram ovako javno pravdati nakon svega što sam učinio za Hrvatsku, moju, našu domovinu, užasno je bolna”, jecao je hrvatski branitelj komentirajući kako je odjednom za svog dobrog prijatelja postao ‘balija’:

“Sve sam dao za Hrvatsku, ali ime koje su mi dali roditelji – ne dam”

“Pojavljuju se neki novi koji me vrijeđaju i prijete da će mi poklati cijelu obitelj, a mene razapeti. Pitaju se, zašto balije zavšavaju u Zdrugu s brojem komando značke 034, zašto balije ostaju u vojsci 12 g… Pitaju se sve ono što se nisu zapitali svih ovih godina. Ja znam da su to ljudi koji nisu vrijedni spomena i koji bi da sad zapuca prvi pobjegli. Ja samo želim s javnosti podijeliti svoju bol i na neki način spriječiti trpanje muslimana i terorista u isti koš. Što se ISIL-ovaca tiče… Ja znam kako bih s njima, ali to nije za javnost. To što bih im ja sad učinio, vjerojatno bi želio učiniti svaki drugi vojnik. Žao mi je što moja obitelj trpi, što djeca postavljaju pitanja… Nije im jasno kako smo preko noći postali hrvatski neprijatelji. Moj sin gleda sva ta ratna odličja po zidu i pokušava shvatiti. Jer zna da sam za Hrvatsku dao sve. Jedino nisam promijenio ime, ali to nikada neću. To ime dali su mi moja majka i moj pokojni otac. Pa kome se svidjelo, a kome ne – završio je tada Samir Huskić.

Datum sprovoda Samira Huskića – Husa objavit ćemo čim bude određen.

Izvor: Dnevno.hr/Foto:Dnevno

Izvorni autor: Snježana Vučković

Autor: