Nema slučajnosti kad se brišu tragovi rata: Aleksićeva smrt i uloga srbijanskih službi

BIA GA HITNO IZVUKLA IZ BiH: Smrt Slavka Aleksića otvara teška pitanja o „Sarajevskom safariju“

Vijest o smrti zloglasnog četničkog vojvode Slavka Aleksića, jednog od aktera terora nad Sarajevom tijekom opsade grada, otvorila je niz ozbiljnih i uznemirujućih pitanja koja daleko nadilaze okvire puke slučajnosti. Posebno u kontekstu afere poznate kao „Sarajevo safari“, čiji se obrisi sve jasnije pomiču iz sfere javnih špekulacija prema institucionalnim istragama.

Na sumnjive okolnosti Aleksićeve smrti prvi je upozorio novinar i kolumnist Dragan Bursać u tekstu objavljenom na portalu Radio Sarajevo. Bursać podsjeća kako je Aleksić bio živ i navodno zdrav u Trebinju sve do trenutka kada se njegovo ime – zajedno s imenom srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića – počelo javno spominjati u kontekstu ratnih zločina nad civilima Sarajeva. Ubrzo nakon toga, Aleksić je hitno prebačen u Beograd, na Vojnomedicinsku akademiju, da bi potom bio vraćen u Trebinje, gdje je i pronađen mrtav.

Posebno zabrinjava tvrdnja beogradskog odvjetnika Čedomira Stojkovića da je Aleksića iz Bosne i Hercegovine hitno izvukla srbijanska Sigurnosno-informativna agencija (BIA). Ne radi liječenja, već – kako se navodi – radi kontrole. Bursać upozorava kako bi u nekom uređenom društvu niz ovakvih događaja bio predmet ozbiljne istrage, a ne relativiziranja pod krinkom „koincidencije“.

Dodatnu težinu cijelom slučaju daje činjenica da je „Sarajevo safari“ danas predmet aktivnih istraga, a ne tek ratna legenda. Aleksić je, prema dostupnim navodima, bio svjedok koji je znao tko je pucao po Sarajevu s položaja poput Židovskog groblja, tko je takve zločine financirao, štitio i kasnije sustavno zataškavao.

U tom kontekstu novinar Domagoj Margetić uputio je hitan dopis Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine, Odjelu za ratne zločine, zahtijevajući da se ispitaju okolnosti Aleksićeve iznenadne smrti, uključujući i obdukciju. Margetić podsjeća kako se ovom temom bavi još od 1995. godine te naglašava da je Aleksić neposredno prije prebacivanja u Beograd, 24. studenoga 2025., davao intervjue režimskim medijima u Srbiji u kojima je branio Aleksandra Vučića i negirao njegovu povezanost s „ljudskim safarijima“ u ratnom Sarajevu.

Prema Margetićevim navodima, Aleksić je tada djelovao zdravstveno stabilno te je čak najavljivao svjedočenja pred sudovima u korist Vučića. Upravo zbog toga, ističe Margetić, Aleksić je bio „nezgodan i opasan svjedok“ – osoba koja je znala previše, a kojoj se nije moglo vjerovati ni u potpunu lojalnost ni u trajnu šutnju.

Cijeli slučaj komentirao je i politički analitičar Ivica Granić, koji na svom Facebook profilu slikovito opisuje kako se Aleksić do nedavno slobodno kretao između Trebinja, Herceg Novog i planinskih vikendica, bez ozbiljnijih zdravstvenih problema. Sve se, prema njegovim riječima, mijenja u trenutku kada javno spominje Vučića u kontekstu „Sarajevskog safarija“. Ubrzo potom slijedi naglo pogoršanje zdravstvenog stanja, hitan transport u Beograd, „rutinska obrada“ i povratak u Trebinje – gdje smrt dolazi iznenada i bez jasnog objašnjenja.

Smrt Slavka Aleksića, u kombinaciji s navodima o intervenciji BIA-e, aktivnim međunarodnim istragama i njegovom potencijalnom ulogom svjedoka, ostavlja otvoreno pitanje: je li riječ o prirodnom završetku života ratnog zločinca ili o još jednom poglavlju sustavnog uklanjanja neugodnih svjedoka? Odgovor na to pitanje sada je na pravosudnim institucijama – ako se usude kopati dovoljno duboko.