Na tom pristupu inzistirali su Jake Sullivan, savjetnik za nacionalnu sigurnost američkog predsjednika Joea Bidena te ravnateljica Nacionalne obavještajne službe Avril Haines koja je o planovima Kremlja izvijestila saveznike iz NATO saveza. Potom su stručnjaci za deklasifikaciju koji su obučeni za razumijevanje rizika od javnog objavljivanja analizirali prikupljene podatke i segmentirali ono što su smatrali važnim za objavu. To je kasnije za BBC i potvrdila glasnogovornica američke obavještajne zajednice Nicole de Haay.

Rezultat naučenih lekcija iz Iraka

Glasnogovornica je precizirala da je američka obavještajna zajednica povećala resurse radi analize i razmjene podataka sa saveznicima i partnerima, ali i da je uspostavljen proces deklasifikacije za potencijalno javno objavljivanje koji je osmišljen radi zaštite izvora i metoda prikupljanja. Među prvim podacima s kojih su uklonjene oznake tajnosti bio je onaj o gomilanju 175.000 ruskih vojnika na rusko-ukrajinskoj granici, a koje je početkom prosinca objavio ugledni Washington Post. No, ti podaci su prije javne objave prošli temeljitu evaluaciju pa su oni objavljeni tek nakon što su čelnici američke obavještajne zajednice zaključili da je mogućnost ruske invazije itekako stvarna.

Novi pristup, ocjenjuju poznavatelji tajnih službi, zapravo je izravan rezultat lekcija naučenih prije gotovo dva desetljeća kada su obavještajni podaci korišteni za iznošenje javnih dokaza o ratu u Iraku na, u najmanju ruku, improviziran način. To je djelomično kasnije priznalo i američko ministarstvo obrane koje je dopustilo da podaci o tome skriva li režim Saddama Husseina kemijsko oružje, a koje je prikupila Pentagonova tajna služba, nisu sadržavali pouzdane informacije. Podsjetimo, navodno oružje za masovno uništavanje je bio jedan od glavnih razloga administracije predsjednika Georga Busha mlađeg za pokretanje rata protiv Iraka.

Skeptični Francuzi i Nijemci

''Duhovi Iraka'' progonili su godinama čelnike zapadnih tajnih službi kada je u pitanju javno objavljivanje obavještajnih podataka, no situacija u Ukrajini je ponudila priliku za ispravak ranijih manipulacija i grešaka. Stoga je i uveden proces dodatne strože procjene kako bi se odredilo koji se tajni podaci mogu javno objaviti i na koji način ta procedura može pomoći zapadnoj obavještajnoj zajednici u stjecanju prednosti.

Pojedini zapadni saveznici i analitičari bili su skeptični prema novom američkom pristupu kojeg je vrlo brzo usvojila i Velika Britanija, no ne i Njemačka te Francuska koje su imale slične podatke o Putinovim namjerama, ali su bile manje uvjerene da je invazija na Ukrajinu neizbježna. Dovoljno se sjetiti kako je Njemačka u sklopu NATO-a u početku blokirala korištenje sustava za pomoć Ukrajini u nabavi određene vojne opreme, dok je zajedno s Francuskom unutar NATO-a blokirala pokretanje sustava ranog kriznog planiranja kao odgovor na gomilanje ruskih snaga prošlog prosinca. Kada se pokazalo da su Washington i London bili u pravu, službeni Pariz je smijenio šefa francuske obavještajne agencije Erica Vidauda.

Američke i britanske tajne službe su nastavile s novom praksom pa je Washington otkrio da rusko zapovjedništvo krije od Putina pravo stanje na terenu jer se boji reći istinu, dok je London skinuo oznaku tajnosti s izvješća koje govori o posvemašnjoj demoraliziranosti ruskih snaga koje u značajnom obimu odbijaju izvršavati zapovijedi, kao i da sabotiraju vlastitu opremu.

O novom pristupu oglasio se i šef britanskog Vladinog središta za komunikacije (GCHQ) Jeremy Fleming koji ravna dvjema unutarnjim službama unutar GCGQ-a – Spregnute signalne organizacije (CSO) zadužene za nadzor i presretanje komunikacije i Nacionalnog središta za kibernetičku sigurnost (NCSC) koje je zaduženo za zaštitu komunikacije unutar Ujedinjenog Kraljevstva. Fleming je ocijenio da su tempo i razmjer kojima se objavljuju tajne obavještajne informacije doista bez presedana, dok Mark Galeotti, stručnjak za Rusiju pri londonskom University Collegu, smatra kako javna obavještajna kampanja ''odražava činjenicu da živimo u drugom međunarodno-političkom dobu i svjedočimo drugačijoj vrsti rata''.

Ključni cilj kampanje

Američi i britanski dužnosnici ističu da tijek deklasificiranih obavještajnih podataka, koji uključuju redovite brifinge za novinare u Washingtonu i Londonu te svakodnevna ažuriranja na Twitteru britanskog ministarstva obrane, ima nekoliko ciljeva. Djelomično se na taj način daje Putinu do znanja da ga se promatra, ali i da bi ga se natjeralo da preispituje ono što mu govore zapovjednici ruske vojske. Također, na taj način se ohrabruje čelnike ruske vojske da Putinu kažu istinu te da ruskoj javnosti prenese kako im Kremlj laže o ratu u Ukrajini.

No, ključni cilj ove blisko koordinirane transatlantske strategije je ujediniti Zapad u srazu s Putinom, premda postoji strah da bi pretjerani publicitet mogao natjerati ruskog predsjednika na daljnju izolaciju koja isključuje pregovore ili ga natjerati da udvostruči svoje napore u Ukrajini kako bi povratio vlastiti prestiž. Redovito objavljivanje obavještajnih podataka, bez sumnje, ima za cilj i pomoći napadnutoj Ukrajini, osobito ako se prisjetimo da su upravo zapadne tajne službe u nekoliko navrata izvijestile ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog o mogućim atentatima koje su na njega spremali ruski obavještajci.

Ipak, poseban izazov za zapadne obavještajce bit će procjena daljnjih Putinovih namjera. No to je podsjetnik da obavještajna zajednica ima svoja ograničenja, baš kao što se pogrešno predvidjelo kako će ruska vojska u nekoliko tjedana poraziti Ukrajince koji već dva mjeseca itekako odolijevaju nadmoćnijem neprijatelju kojem redovito nanose ogromne gubitke.