Samo mjesec dana nakon što je ranjen hrvatski general Željko Glasnović, na istom bojištu kod Kupresa 04. svibnja 1992. godine zarobljen je njegov brat blizanac Davor Glasnović. Braća Glasnović su se sa roditeljima još kao 8-godišnjaci odselili u Kanadu jer je život za njihova oca, ali i djeda, u bivšoj državi koja im je sve oduzela i konfiscirala – postao nepodnošljiv.

Željko je kao bivši pripadnik elitnih postrojbi Kanadske vojske i Legije stranaca u zaraćenu Hrvatsku došao prvi, a u studenom 1991. godine za njim je došao i brat Davor koji se priključio slavnoj specijalnoj postrojbi “Bojna Frankopan”. Nakon zarobljavanja, Davor je u srbijanskim logorima od Knina, preko Banja Luke do Manjače proveo 15 stravičnih mjeseci iz kojih je donio jednu od najmučnijih ratnih događaja i iz kojih se vratio kao 100%-tni invalid.

Odmah mu odrezali uho

“Upali smo u zasjedu, bio sam teško ranjen i uspjeli su me zarobiti. Pancirni metak pogodio me u desnu nogu i bedro mi je bilo potpuno prepolovljeno. Započela je 15-mjesečna ‘zabava’… Skinuli su mi hlače i vezali me konopom. Cirkulacija mi se u ruke nije vratila dva tjedna. Vukli su me po kupreškom kršu… Ruke sam imao svezane na leđima, oderali su mi kožu i polomili rebra. Jedan četnik je izvadio bodež i odrezao mi uho”, ispričao je Davor Glasnović svojedobno u Bujici.

Prvo što su mu rekli nakon zarobljavanja, prisjetio se, bilo je “evo ustaša, došao je iz Kanade da ostavi kosti na hercegovačkom kršu”: “Kada su me zarobili prvo su mislili da sam general, moj brat Željko Glasnović. Rekli su mi i da će me odvesti u selo i ispeći na ražnju. Nekoliko puta sam padao u nesvjest. Bacili su me na kamion jugo-vojske, nije bilo ugodno.” 

Bušilicom mu probušili koljeno

Opisao je i stravična mučenja prilikom transportiranja zarobljenika u Banja Luku koja mu je ostala u najgorem sjećanju: “Mrcvarili su me dan i noć. Liječnici bi puštali u bolnicu vojnike da me muče. Dva mjeseca sam ležao na nosilu, u donjem rublju. Tukli su me svaki dan. Nakon četiri dana više uopće nisam mogao spavati. Tukli su me po rukama elektrošokerom za krave i gledao sam kako mi arterije doslovce pucaju. Najgore je bilo kod smjene stražara. Tukli su me po glavi, već sam mislio da će me ubiti, probudio sam se u lokvi krvi… U banjalučkoj bolnici, tijekom noćne smjene došli su neki vojnici, zgrabili su me za koljeno i električnom bušilicom mi probušili koljeno s jedne i s druge strane…”

A onda je, nakon svih tortura, došao Crveni križ: “Imali su što vidjeti. Nisam im trebao ništa govoriti. Mijenjali su nas pet za pet. Sjećam se da su naši kasnili i da su nam rekli da neće biti ništa od razmjene. Pogledali smo se i dogovorili da natrag ne idemo i da ćemo napasti stražara, pa što bude… Ipak, naši su se pojavili, stali su na ručak s jednim zarobljenikom. Dovoljno je bilo vidjeti kako izgledaju njihovi zarobljenici, a kako smo mi izgledali.”

Izvor: Dnevno.hr