U organizaciji Ministarstva hrvatskih branitelja, na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, dana 7. travnja 2025. godine identificirano je još sedam osoba nestalih i smrtno stradalih tijekom Domovinskog rata u Vukovaru, ekshumiranih iz masovne grobnice pronađene u lipnju 2024. na vukovarskom odlagalištu otpada Petrovačkoj doli, a među njima i posmrtni ostaci Stjepana Balija – Pište, branitelja zarobljenog na položaju na Mitnici.
Podsjetimo, dana 18. studenoga 1991. godine, dok su zapovjednici Mitnice tijekom prethodno dogovorenog primirja pregovarali o vojnoj predaji, paravojne postrojbe sastavljene od srbijanskih dobrovoljaca, uz nazočnost JNA i njihove vojne policije, potpomognute pančevačkim diverzantskim odredom čiji je zapovjednik, tada kapetan, Jovo Dundić svjedočio na suđenju u Beogradu protiv Vlade Ošusta, zapovjednika topništva na Mitnici, zarobile su, a potom pobile branitelje s položaja na Ristićevom salašu.
Na Ristićevom salašu zarobljeni su Slavko Marić, dva brata Mudri, blizanci Pavao-Slobodan i Borislav – dragovoljci iz Zagreba, Zdenko Zaoborni i njegov bratić Josip Zaobornij, Stjepan Bali, Stjepan Levenski, Zlatko Dir, Nikola Brindzej, Zlatko Bataković, Petar Vukojević i Jozo Zeko. Od navedenih, zarobljavanje su preživjeli samo ranjeni Slavko Marić, jer su ga odmah po dolasku pred vučedolske bungalove utrpali u sanitetsko vozilo, zajedno s tijelom Nikole Brindzeja kojega su putem ubili te odvezli u Negoslavce nakon čega je završio u logoru i Petar Vukojević koji se sljedeći dan spasio bijegom.
Zarobljeni branitelji, prema izjavi svjedoka Petra Vukojevića, zlostavljani su još dvadeset i četiri sata u prostorijama polu razrušenog restorana na Vučedolu, a nakon toga razdvojeni - oni koji su bili iz Vukovara odvezeni su natrag prema Mitnici kako bi pokazali u kojim su se kućama još nalazili skriveni civili, Hrvati i drugi nesrbi, a četvorica koja nisu bila iz Vukovara, braća Mudri, Bataković i Dir, ostala su, prema njegovom tadašnjem svjedočenju, na Vučedolu.
Branitelje koje su odveli natrag na Mitnicu doveli su do današnje Varaždinske ulice kamo je izdvojen Petar Vukojević te uz pratnju četnika pod nadimkom Đivđan, upravo onoga koji je dan ranije pucao u Nikolu Brindzeja, potjeran da doziva ljude koji su ostali skriveni u kućama, dok su preostali odvedeni u smjeru Zagrebačke ulice i preživjeli Vukojević ih više nikada nije vidio. Iskoristivši trenutak u kojem je pažnju četnika privukla iznenadna pojava nekog čovjeka ispred jedne od kuća, Vukojević je pobjegao kroz kukuruz, a nakon toga, poslije tri dana skrivanja i hodanja, uspio doći do Nuštra, na neokupirani teritorij te donekle uspio razjasniti sudbinu zarobljenih suboraca.
FOTO: Privatni arhiv
Bio je nježan i pažljiv brat
Stjepan Bali rođen je dana 1. svibnja 1955. godine u Čakovcima, kao stariji od dvoje djece Milke rođ. Strusa i Mije Balija. Stjepan, za obitelj i prijatelje - Pišta, osnovnu školu pohađao je u OŠ Vladimir Nazor, na mjestu današnje Policijske postaje Vukovar, a srednju u Iloku, smjer strojobravar. Nakon završene srednje škole zapošljava se u VUPIKU, na Ovčari, a koliko je bio vješt i sposoban, govori podatak da je na državnom natjecanju osvojio prvo mjesto kao najbolji kombajner. Sljedeće godine Stjepan odlazi na odsluženje vojnog roka u tadašnju JNA, u Bitolj, danas Republika Sjeverna Makedonija, a po povratku, u VUPIK-u dobiva posao u struci - radi na popravcima strojeva i kombajna. Iste godine, ponovo na državnom natjecanju, osvaja 2. mjesto u kategoriji majstor.
Godine 1983. Stjepan se oženio Anicom Balić koja im je 1984. rodila prvog sina Ivana, a 1986. i drugog, Gorana. Oni koji su poznavali Pištu, rekli su kako je bio sjajan majstor, dobar čovjek, a njegova jedina sestra, dvanaest godina mlađa Marija, ispričala je: "Nije imao neki poseban hobi, puno je radio, a volio se družiti s ljudima. Ispast će možda kako hvalim svoga brata, ali kako i ne bih, svakome je htio pomoći, a ja ga nosim u najljepšoj uspomeni. Od mene je bio stariji dvanaest godina, pa sam bila njegova mezimica, bio je neizmjerno nježan brat. Svuda me je vodio sa sobom, a kad se zaposlio, svako jutro su me na stolu čekali slatkiši. I neprestano se brinuo za mene. Nakon Borova Sela, nazvala sam ga i pitala kako ću doći kući, jer sam radila na Sajmištu, u vinariji, morala bih proći pored tadašnje kasarne. Bio me je strah. Rekao mi je: 'Čekaj me, ovdje je kaos, ali doći ću ja po tebe'. I došao je, ne bi nipošto dozvolio da idem sama".
Kao i brojni njegovi prijatelji i susjedi, Stjepan Bali odmah se priključio obrani grada, prvo organiziranim stražama prema Vučedolu i Dunavu, a potom je dodijeljen topništvu na Ristićevom salašu, gdje je dana 18. studenog 1991. godine i zarobljen. Tijekom opsade Vukovara, u svojoj kući, teško je ranjen Stjepanov otac Mijo. Nakon sloma obrane grada, zarobljen je i kao ranjenik deportiran u srpski koncentracijski logor Stajićevo. Nakon razmjene, rekao je kako u logoru, od ostalih zarobljenih branitelja, nije čuo nikakvu informaciju o svome sinu Stjepanu.
FOTO: Privatni arhiv
Obilazila sam i bunare u nadi kako ću ga naći
Marija Bali, sada Radmilović, svojevremeno je ispričala: "Okupaciju Vukovara, snaha, bratova djeca, naša majka i ja, dočekale smo u majčinom rodnom mjestu Bratovanci, kod Kamanja. Na televiziji smo gledali što se događa, znali smo da je tata ranjen, kasnije i da je u logoru, no o Stjepanu nismo saznali ništa. Ja sam svuda gdje sam mogla i znala, prijavila da ga nema, išla sam na sve razmjene s njegovom fotografijom i s torbom s čistim stvarima za koje sam se nadala kako će ih obući.
Pokazivala sam fotografiju puštenim braniteljima, obilazila ih, ispitivala i nikada ništa. Vraćala sam se kući slomljena, uplakana, s torbom i odjećom, bez moga brata. Nakon reintegracije, po povratku u Vukovar, sve sam obišla i pretražila, mjesto na kojem je zarobljen i gdje je posljednji put viđen, čak i bunare za koje se pretpostavljalo da su mogli biti u njih bačeni. Nikada nikakvog traga. Naša je majka umrla plačući za njim. Ja se još uvijek nadam, više ne da je živ, ali kako ćemo barem pronaći njegove posmrtne ostatke da ga dostojno sahranimo, toliko je zaslužio. Tek onda ćemo i mi moći pronaći svoj mir".
FOTO: Screenshot
Šokiralo me je, gdje je pronađen moj brat
Nakon što je obitelj obaviještena kako će završna identifikacija Stjepanovih posmrtnih ostataka biti dana 7. travnja, Marija je otputovala u Zagreb kako bi joj nazočila. Po povratku, potreseno je ispričala: "Još uvijek sam u šoku, nikada nisam pomislila kako će moj brat biti pronađen na Petrovačkoj doli. Toliko puta sam tamo prolazila…
Prema saznanjima koje sam prikupljala tijekom godina, vjerovala sam kako će to biti negdje na Vučedolu gdje je zarobljen i posljednji put viđen ili u Negoslavcima, gdje je postojala sumnja da su ga odveli. Oba puta, nakon što su pronađene grobnice na ulazu u Negoslavce, bila sam tamo, u nadi da ćemo ga napokon pronaći. I ništa. A, onda šok. U Zagrebu su nam rekli da je DNA analizom potvrđeno kako su pronađene kosti njegove i mi smo identifikaciju prihvatili. Sada napokon imamo mjesto gdje mu možemo zapaliti svijeću, a njegova je sudbina barem djelomično razjašnjena. Pokop moga jedinog brata bit će u Karlovcu, jer tamo živi njegova obitelj, dana 22. travnja 2025. u 14 sati, na groblju Jamadol.
Heroji ne umiru: 'Derao sam se, urlao sam, ali bilo je prekasno. Prizor je bio strašan'
Do ožujka 2025. godine, od dvanaest branitelja zarobljenih 18. studenoga 1991. godine na Ristićevom salašu, izuzimajući dva preživjela, pronađeni su, identificirani i sahranjeni posmrtni ostaci samo Zdenka Zaobornog i Josipa Zaobornija. Na završnoj identifikaciji 10. ožujka te ovoj posljednjoj. 7. travnja, identificirani su posmrtni ostaci Pavla-Slobodana Mudrog, Joze Zeke i Stjepana Balija. Za ovaj ratni zločin, počinjen tijekom dogovorenog primirja, do danas nitko nije odgovarao.
FOTO: Privatni arhiv
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.
Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.