Novonastali i nerješivi problemi naših sadašnjih i budućih „iščašenih zagrebačkih“ svakodnevica

Sudionici „iščašenih svakodnevica“:

Stanari zgrade, feministica, transseksualna osoba, veganska obitelj, policija, tv. ekipa Nove tv., predstavnik gradskog odbora za ravnopravnost spolova, socijalni radnik.

Noćas je pao snijeg …

8,00   Izišao sam pred kuću i napravio snjegovića da obradujem djecu kad se probude.

8,10  Susjeda (ne propustivši istaknuti da je feministica) ljutito  me upitala zašto nisam napravio snjegovićku.

8,15  U redu, pokraj snjegovića sam napravio i snjegovićku.

8,17  Susjeda (ona ista što ističe da je feministica) prigovorila je zbog bujnog snjegovićkina poprsja, jer da to potiče isticanje žena kao seksualnih objekata.

8,20   Dok sam se trudio smanjiti snjegovićkine grude… grudi, s prozora preko puta dva muškarca (u istospolnom braku) bijesno su mi predbacivala homofobiju, jer nisam napravio dva muška snjegovića.

8,22 Vika je probudila njihova transseksualnog susjeda… susjedu… osobu, koja mi je potom dobacila primjedbu da sam morao napraviti snježne osobe s izmjenjivim dijelovima koji definiraju spol.

8,24  Veganska obitelj u prolazu (ne propustivši istaknuti da su vegani) zgrozila se zbog noseva mojih snjegovića – jer mrkva je povrće, dakle hrana, dakle ne smije biti degradirana u dekoraciju za snježne figure.

8,27 Netko me s leđa pogodio grudom uz poklik da sam rasist, jer sam snjegoviće napravio bijele.

8,31 Tamnoputi mladić s bradom i jakim stranim naglaskom prišao mi je i glasno inzistirao na tome da ženski snjegović (oprostite, snjegovićka) u javnosti mora biti pokrivena tijela, glave i lica.

8,35 Ponovno se pojavila susjeda feministica, oštro zahtijevajući da sklonim metlu sa snjegovićke, jer metla pridonosi depresiji svih žena kroz stereotipni prikaz njezine uloge kućanice.

8,43  Stigla je policija, jer je netko prijavio spolno uznemirivanje.

8,44  Dok su me legitimirali, pristigao je i predstavnik Gradskog odbora za ravnopravnost spolova i nacionalnih manjina; prijetio mi je prijavom socijalnoj službi, koju je odmah i nazvao.

8,45  Stigla je TV ekipa emisije „Provjereno“; deset minuta poslije toga bio uživo sam na „Dobro jutro Hrvatska“, gdje je ispod moje slike stajala info-traka s natpisom „Seksist i rasist iz susjedstva“.

8,48  Pred kućom mi je Andrija Jarak s mikrofonom.

8,55   Policija me ispituje imam li sudionike.

9,00  Socijalni radnik, u pratnji službenika iz Ureda dječje pravobraniteljice, odvela mi je djecu u neku dobru i brižnu obitelj.

9,30 Između stotinjak pristiglih osoba koje su nosile transparente s natpisima potpore mojim pravima i podjednakog broja onih koji su pristizali s bakljama, vilama, konopcem za vješanje, katranom, perjem i zahtjevima da me se prvo raščereči a tek potom spali, nastala je opća ulična tučnjava, prevrtanje automobila, paljenje guma na barikadama i uzajamno gađanje kockama kaldrme

12:00  Snijeg se otopio. Gomila okupljena u mojoj ulici stoji zbunjeno, češka se po glavi i jedni druge pitaju sjeća li se itko što je povod i uzrok svemu ovome. Potom svi odlaze na pivo.

Moja „iščašena“ svakodnevica

Hrvatima i, dakako, Zagrepćanima pomalo je svega dosta. Dosta im je raznih priča, dogodovština, afera, ponekad i sukoba na raznim razinama gradskih događaja. Doduše, nekima je svejedno, smiju se i uživaju u rečenici „Ovaj je svijet doista poludio!“. U tome kolopletu zasićenosti svim i svačim, te u situaciji indiferentnosti, ravnodušnosti i humora svake vrste, ima i onih koji pomalo žive oprezno ili u strahu. Tako mi neki dan u prolazu reče jedan vjeroučitelj: „Ma, sada ne smiješ u školi od dragosti po kosi pomilovati dijete u znak pohvale, vjeroučenika ili vjeroučenicu. Netko to može zlonamjerno shvatiti i optužiti me da sam pedofil.“ Pomislih, zar je stvarno tako, da se „od muhe može napraviti slona“? Da se nešto što su nekad sasvim slobodno radili učitelji i učiteljice može proglasiti nenormalnim, nastranim ponašanjem ili čak pedofilijom? Zar je moguće da ni kriv ni dužan budeš optužen za nešto što nisi ni sanjao, a kamoli maštao ili planirao? Nije prošlo mnogo vremena. Dan poslije toga susreta s vjeroučiteljem dobio sam od prijatelja mail s naslovom „Noćas je pao snijeg.“ Kako?  Tu je nešto čudno. Snijeg je pao dan prije, a danas već ni na vrhu Medvednice nema više snijega. Vani je ugodno, lijep sunčan dan. Više mi jutro sliči na proljeće negoli na zimu. Što mi to prijatelj šalje? Počeo sam čitati priču „Noćas je pao snijeg…“ Vrlo sam brzo shvatio o čemu je zapravo riječ. Priča se u cjelini odnosi na naše moguće i stvarno „iščašene zagrebačke svakodnevice“, koje su još doduše u povojima, u čistim pelenama, ali će vrlo brzo postati aktualne. U toj „iščašenoj zagrebačkoj svakodnevici“ u budućnosti bi i snjegović pred zgradom trebao biti napravljen u duhu „rodne ideologije“. Ne kao nekad, u doba našega djetinjstva. Ako ne bude tako, jao onima kojima padne na pamet napraviti snjegovića. Ako budu sretna djeca, onako vedra, naivna i bez ikakve zlobe i pakosti, neće biti sretni svi stanari. Jer snjegović treba izgledati onako kako ga oni doživljavaju iz svoje rodno-spolne orijentacije. Ne daj Bože da snjegoviću staviš mrkvu umjesto nosa. Ganjat će te vegani po zgradi i oko zgrade. A ako staviš snjegovićki u ruke metlu, eto ti za vratom feministica! Protumačiti će ti vrlo strogo da žene nisu samo kućanice, domaćice, koje kuhaju, peru, peglaju, čiste, nego da su emancipirane, i da bi metla u ruci snjegovićke, ne snjegovića, mogla djelovati deprimirajuće na žene koje tuda prolaze. Metla bi ih podsjećala na neka tužna davna vremena kada još žene nisu bile emancipirane. Okrivit će te da širiš depresivnu sliku o ženama pomoću najobičnije metle. U tom mom razmišljanju prekine me dolazak moga imenjaka iz školskih dana. On poče vikati. „Ne mogu shvatiti, nikako. Nikako ne mogu shvatiti.“ Upitah ga što to ne može shvatiti, a on će: „Pa stalno se govori i piše u hrvatskim medijima o nasilju nad ženama. Zašto ne počnu pisati o nasilju žena nad muškarcima?“ Ostao sam zatečen, kako neki kažu, „paf“. „Imaš li ti imenjače argumente za takvo što“, upitah ga. „Sigurno da imam“, reče imenjak. „Ja sam taj koji je doživljavao godinama nasilje moje žene u braku. Noću sam živio u strahu, zaključavao se u svoju sobu. Bojao sam se da će me ubiti, toliko je kulminirala njezina mržnja prema meni.“ „Daaa“, rekoh ja, a imenjak počne pričati i nikako da stane. Opisivao je sve što je proživljavao i kako je bio u opasnosti. Sve što je ispričao, sav izrečeni sadržaj njegove jadikovke ima elemente nasilja žene nad mužem. Ubrzo sam, potkraj njegove priče, saznao da je zbog maltretiranja i nasilja napustio svoju rodnu kuću. Sve mi se to, zajedno s pričom „Noćas je pao snijeg“, počelo „miksati“ u glavi. Počastio sam imenjaka i susjeda pićem, i sam za sebe zaključio: „Kakav je to koloplet svega i svačega? Pa zar i snjegovića mi odrasli nećemo moći napraviti na radost djece?“ A onda sam se nasmijao i rekao sam sebi: „Hvala Bogu što zbog globalnog zatopljenja u Zagrebu ima svake godine sve manje snijega“.