'PRAVI ZAPOVJEDNIK'

Brojni su mladići početkom devedesetih išli braniti Domovinu uvjereni kako će se obraniti od neprijatelja i kako će im budućnost biti bolja. Među njima je i Branko Kartelo iz Sonkovića, mjesta u zaleđu Skradina koje je tijekom Domovinskog rata prošlo poprilične turbulencije.

Iako je bio plah, njegovi suborci su povjesničaru Borni Mariniću, ispričali da je bio i nevjerojatno hrabar, piše Slobodna Dalmacija. Nakon što je završio srednju školu za vodoinstalatera, zaposlio se u Remontnom zavodu “Velimir Škorpik” na Mandalini. Nedugo zatim, 1990. godine, otišao je služiti redovni vojni rok u mornaričku bazu u Puli. Njegov brat Mladen otišao je u Zagreb te se priključio tečaju “Prvi hrvatski redarstvenik”.

Kad se Branko vratio iz JNA, napetosti u Sonkovićima su se osjetile, jer je selo bilo podijeljeno po narodnosti svojih žitelja. Pojavile su se barikade i straže, a obitelj Kartelo je morala otići u progonstvo. Nastanili su se u Vodicama. Branko se priključuje 113. šibenskoj brigadi Zbora narodne garde, kao dio posade protuoklopnog topa T-12. Riječ je o jakom oružju, ali njegova posada nije smjela promašiti cilj, prenosi Dnevno.hr.

“Mi smo imali položaj u Gaćelezima, na početku sela kad se dolazi iz pravca Šibenika. Naš T-12 pokrivao je cestu koja ide iz Stankovaca za Šibenski most i cestu od Dragišića prema Gaćelezima. Jednom prilikom tukli smo tenk i promašili, podbacili smo pet metara. Tada je počelo, oni nas, mi njih… I nakon naše treće granate doletjela je njihova druga, koja se aktivirala na stijenama te su krhotine ranile u glavu Branka i našeg suborca iz Vodica Antu Čičin-Šaina. Hitna je bila blizu, pružila im prvu pomoć i, budući da ozljede nisu bile ozbiljne, oni su ostali s nama na prvoj crti kao da se ništa nije dogodilo. Osim na tom položaju, bili smo i na Pešića glavici, ispod Čiste Male, i u selu Grabovci, podno Gradine. Osim na skradinskom bojištu, bili smo s našim topom i na drniškom, kod Pakova Sela na cesti prema Drnišu”, ispričao je Brankov suborac Nediljko Mamić.

Spašavao živote pa sam stradao

Branko je često izviđao neprijateljske aktivnosti u Sonkovićima, iako u selo nikako nije mogao ući. Jednom je, svjedoči Mamić, uspio izvući civile iz okupiranog sela. U jednom trenutku su se pojavili pripadnici UNPROFOR-a, no nada u povratak u svoje domove je brzo splasnula.

“I Branko i ja bili smo netom napustili JNA i obojica smo bili u progonstvu jer su i moje Lišane okupirali, baš kao i Sonkoviće. Bili smo bez kuće i bez gaća, tako je to bilo. Branko je bio jako vezan uz svoje selo i progonstvo mu je teško padalo. Znam da je i nakon okupacije Sonkovića ulazio u selo, a jednom je čak izvukao i civile s okupiranog područja, neku ženu i djecu. Zvao je i mene da idem s njim, no kada je 1992. došao UNPROFOR, ja se vraćam na svoje zadarsko područje, u Bilu Vlaku, a Branko ostaje na ovom šibenskom području”, rekao je Mamić.

Branko je u međuvremenu postao zapovjednik topničke desetine u selu Grabovci. Sprijateljio se s desetnikom iz motorizirane pješačke postrojbe Milivojem Meićem-Sidićem. Njihovo prijateljstvo je bilo toliko jako da mu je Branko u jednom trenutku spasio život.

“Jednom prilikom dolazio sam na prvu crtu s kamionom punim granata za tenk T-55. Nisam znao da je u tijeku minobacački napad. Tada, usred napada, pod minama pred mene je istrčao Branko i upozorio me. Možda mi je spasio život jer je točno iza zavoja pala granata i možda bi me pogodila. Ovako sam iskočio iz kamiona i zalegao. Bio je hrabar, ali duboko u sebi plah i nježan mladić koji je često gledao u pravcu svojeg okupiranog sela sa suzom u oku. Imao je naviku odlaziti u neprijateljsku dubinu, izviđački snimiti gdje se tko nalazi te bi tu informaciju prenio svojima. Dobro je poznavao taj teren jer je bio odande. S njime je često išao Ivica Knez, a u dva navrata išao sam i ja. Išli smo, vizualno odradili izviđanje i vratili se natrag. Kretali smo se noću, do njegova sela Kule Perkovića, a trebalo nam je dobrih sat i pol do dva. Išli smo dolinom Guduče i zatim se pentrali uz stijene iza Sonkovića. Trebao sam ići s njime i taj dan kad je poginuo, ali dopalo me da budem dežurni časnik na istaknutom zapovjednom mjestu. Javio sam mu da neću moći ići, da ćemo ići skupa kad predam službu, da me pričeka, međutim, nije me poslušao”, rekao je Meić-Sidić.

‘Bio je pravi zapovjednik’

Brankov tadašnji zapovjednik Lovrić tvrdi kako postrojbe nisu bile izvidničke, ali je on na te zadatke išao srcem. Opisuje ga kao posebnog mladića, vrlo poštenog i odgojenog u tradicionalnom, patrijahalnom duhu. Bio je odlučan, čvrst i jak te nije dao na sebe. Smatra da je zbog toga Branko bio pravi zapovjednik.

Ipak, u Branku je tinjala želja da napusti 11. brigadu i pređen u neku od aktivnijih postrojbi. Želja mu je bila biti profesionalnim vojnikom. No, san nije ostvario, jer je poginuo u jednoj od svojih izvidnica, 18. travnja 1993. godine.

“Branko je bio legenda nad legendama. Bio mi je zapovjednik, ali i prijatelj. Čovjek bolji od kruha, reklo bi se. Na bojištu za njega nije bilo odmora, pamtim da je uvijek šetao, stalno je bio na nogama, uvijek je nešto morao raditi. Budio bi se usred noći vidjeti kako je onome koji je na straži, treba li ga zamijeniti, uvijek je bio tu za svojeg vojnika. Znao sam da je odlazio par puta u svoje selo vidjeti kuću, o čemu mi je govorio. Taj dan trebao sam ići u izviđanje s njim. Dogovorili smo se da on, budući da je poznavao teren, ide 15 metara ispred mene te mi je rekao: ‘Ako se meni nešto desi, ti biži nazad!’ Imao sam jedan obiteljski problem i nisam mogao ići, a on je otišao sam. Jako sam se kajao što nisam išao s njim. Tko zna što bi se dogodilo, bismo li obojica stradali, bih li ga ja uspio izvući i spasiti… Tko to zna. Bio mi je poput brata, volio sam ga više nego ikoga i kad sam saznao da je poginuo, nisam spavao 15 dana”, rekao je Boris Topić.

Tragične vijesti

O smrti svog brata, Mladen Kartelo je saznao na televiziji. “Vidio sam ga mrtvog na televiziji navečer u dnevniku, radilo se o snimci TV Knin. Kasnije sam išao u Službu za zaštitu ustavnog poretka tražiti ih te snimke, jer sam znao da su ih oni pohranjivali, kako bih snimku ponovno pogledao i kako bih se uvjerio da je to zaista moj brat. Nažalost, pokazalo se da sam dobro vidio. Bio je to moj brat Branko”, rekao je Mladen Kartelo.

Okolnosti Brankove smrti nisu do kraja razjašnjene. Meić-Sidić vjeruje da su neprijatelji uočili tragove njegovih ranijih izviđanja te mu spremili zasjedu i iznenadili ga. “Kad netko prođe par puta istim putem, ostane ulegnuta trava ili blato na kamenju ili nešto slično. U jednoj od patrola oni su očito uočili te tragove i pripremili zasjedu. Navodno su u pitanju bile mine, no kruže razne priče, poput onih da je bio ranjen pa zarobljen i ubijen, a postoji i priča da su ga ubili na kućnom pragu. Ta je pretpostavka možda i najbliža istini jer se na Televiziji Knin njegovom puškom hvalio Neven Travica, za kojega se sumnjalo da ga je ubio, no to možda nije istina jer on je tu pušku mogao uzeti i naknadno, kad je Branko već bio ubijen. Da je njegova puška, sasvim smo sigurni jer je na remenu puške nožićem bio urezao ‘Kartelo B.‘, što smo jasno prepoznali na snimci.”

Tijelo Branka Kartela je razmijenjeno tek nakon nekoliko mjeseci. Pokopan je najprijena šibenskom groblju Kvanj, da bi ga nakon operacije “Oluja” obitelj prenijela u obiteljsku grobnicu na groblje u Vaćanima, gdje i danas počiva.