U Velikoj dvorani Nacionalnog svetišta svetog Josipa, Dokumentacijsko memorijalni centar hrvatskih branitelja “Damir Pintar” prikazao je dokumentarni film o stradanju hrvatske djece tijekom Domovinskog rata pod nazivom “Od tog dana”.

Film sadrži snažnu poruku kako živjeti dalje od toga dana gubitka djeteta s posebnim naglaskom  na oprost čemu nas uči vjera i pouzdanje u Boga. Producent 60-minutnog dokumentarnog filma je Stipo Majić, a scenaristica je Slavica Šnur.

“Nisam ništa znala o ubijenoj djeci”

“Kao i većina ljudi u Hrvatskoj, na žalost nisam baš mnogo znala o sudbini stradale djece u Domovinskom ratu, iako sam morala napustiti svoj dom zbog ratnih razaranja u Vukovaru. Ali, budući da mene motivi i ideje za moj rad same nađu, tako je bilo i s filmom koji tematizira najveću ljudsku traumu, gubitak djeteta. Za mene je to Božja providnost”, kazala je Šnur za ika.hkm i dodala:

“To se dogodilo nakon slučajnog susreta u crkvi svetog Josipa na zagrebačkoj Trešnjevci s majkom koja je ostala bez svojega djeteta. Upravo sam taj dan bila vrlo loše volje, jednostavno sam osjećala da moram poći u crkvu. Došla sam da se požalim Isusu, da mi on pomogne. U crkvi se događao obred krštenja djeteta, a jedna je žena izašla iz crkve i sjela na klupu. Mislila sam da joj nije dobro, pitala sam je treba li vode. A ona je bila u suzama. Priupitala sam je zašto plače. Odgovorila mi je da je došla na krštenje kolegičina djeteta, a da je njezina kći ubijena u Domovinskom ratu kao dijete”, kaže scenaristica i priznaje da je bila “ozbiljno posramljena ponajprije zbog neznanja za ta silna stradavanja djece u Domovinskom ratu, a i zbog svojega poimanja “teškoće” u životu.

“Sve me je to šokiralo”

Nakon toga susreta, Šnur je o svemu počela ozbiljnije razmišljati, a zatim je preko interneta polako dolazila do informacija o ubijenoj i ranjenoj djeci:

“Kada sam se malo bolje informirala i otkrila neke detalje, sve me je to poprilično šokiralo. Tu je sve krenulo. Prva stvar koja mi se nametnula bilo je pitanje tko su ta djeca, kako su se zvala, kako su izgledala, koja im je bila najdraža igra, o čemu su maštala. Sljedeće pitanje koje me je mučilo jest kako roditelj živi nakon takve tragedije i kako uopće preživi taj gubitak. Kada sam pokušala razgovarati sa svojim prijateljima i poznanicima, shvatila sam da ni oni ne znaju ništa o tim stradanjima pa me to na neki način još dodatno motiviralo da se upustim u tu priču i istraživanje. Jednostavno, vuklo me je nešto, netko me je gurao da moram učiniti nešto za nevine žrtve, a to su najnevinije žrtve”, zaključuje scenaristica potresnog filma “Od tog dana”.