Oluju treba dovršiti
Ozračje u kojemu Hrvatska dočekuje obljetnicu spasonosne, čiste, opravdane i briljantno izvedene vojno-redarstvene operacije Oluja i ove je godine kontaminirano specijalnoratovskim diverzijama poraženih agresorskih snaga, hrvatskih mutikaša i njihovih prišipetlja u političkom i medijskom prostoru. Ozbiljna pitanja njima nisu tema. Tema su im nametnute diverzije, ali ne zadugo, one, naime, imaju tjedni rok uporabe prilagođen kosovoj i udbinoj kalendarskoj godini. Tako se, sa svim negativnim posljedicama, jer pozitivnih nema, država pretvara u nepodnošljivu močvaru, a nacija u komarce koju svaki psihopat može popipsati antiinsekticidom kad god mu se prohtije.
Milanović i Dodik, Rebić i Granić…
Neposredno pred obljetnicu Oluje predsjednik Milanović primio je Dodika. O čemu su razgovarali Predsjednik Republike Hrvatske i poglavica, ma – „vojvoda“ na genocidu stvorene „republike srpske“, utemeljene na velesrbijanskoj agresiji, nije poznato hrvatskoj javnosti, osim da je predsjednik Srbije za tu prigodu Dodiku posudio vrtložnjak (civilni ili vojni?). Milanović se susreo s Dodikom po načelu jugokomunističkog bratstva i jedinstva kakav dominira na jedinstvenom jugoslavenskom prostoru koji, da se ne zaboravi – istodobno nestaje i nastaje. Time je pokazao ključan element svojega izabranog „karaktera“, jer valjanoga protukandidata nije ni imao. Pristojan karakter kulturnoga katolika i prosječno osviještena Hrvata takvu si „avanturu“ ne bi dopustio. Prema tome, trebaju nam predsjednici u republičkoj, zakonodavnoj, izvršnoj i sudbenoj vlasti koji imaju karakter normalnih Hrvata i katolika, budući da su u Oluji oslobođeni Hrvati i katolici – većina.
Baš kad se bratstvo-jedinstvena pišurija Milanovića i Dodika počela stišavati JuL je objavio intervju s bivšim čelnikom jedne od obavještajnih agencija. U njemu je general Markica Rebić prozvao nekolicinu javnosti poznatih bivših političara da su „rušili Tuđmana“. Istina, Tuđmana su rušili i prije negoli je postao predsjednikom države i za vrijeme njegovih demokratski osvojenih mandata (vidi knjigu Zdravka Gavrana – Kako su rušili Tuđmana), a, nevjerojatno, ali istinito, rušili su ga i kad je preminuo, a preminuo je kao Predsjednik Republike, iako se, među ostalima i Dražen Budiša, tragičan lik hrvatske politike, silno trudio da Tuđman umre kao običan građanin, tj. da mu se zbog bolesti oduzme mandat. Svakako je intrigantno pitanje, tko ga je rušio u onom „strašnom času“. Budišisti danas ne zazivaju oduzimanje mandata ni za eklatantne izdaje države i nacije!
Prozvani političari (Granić, Hebrang…) odgovorili su Rebiću i time započeli nepotreban i jalovi predolujni rat (polemiku). U tom ratu između dviju frakcija zaostalih iz Tuđmanova doba nitko ne će pobijediti, ali zna se da će nastaviti gubiti hrvatski narod i njegova država. Svim tim frakcijama na koje se Tuđman prekomjerno oslanjao, zanemarujući pritom normalne Hrvate stasale izvan kos-ova i udbin-a bazena, umjesto da se bore za bolju prošlost, preporučio bih da svoje iskustvo i volju, svoje „deržanstvo“ (A. Starčević), pretoče u nešto pozitivno. Primjerice, u stvaranje alternative današnjemu poretku, koji državu pretvara u nedođiju, a narod u amorfnu masu bez identiteta, slično kao i u jugokomunističko doba. Sve dok se međusobno prepucavaju plešu po taktu odnarođena režima s opravdanom sumnjom da ovakve diverzije rade prema uputama poslanim s daljinskog upravljača samoga režima.
Rat između KOS-a i Udbe nije naš rat…
U predolujne diverzije svakako spadaju i pupovčadska komemoriranja žrtava iz razdoblja Drugoga svjetskoga rata i obilježavanje „ustanka naroda i narodnosti“. Političko krilo pobunjenih Srba u Hrvatskoj, jednog od agresora na Hrvatsku, uoči Oluje tradicionalno komemorira nepostojeće žrtve „ustaškoga terora“. Bezbučno, ta, to je političko krilo agresora ključan čimbenik aktualne vlasti (!), što je nemoguća misija bilo gdje u svijetu, ali je moguća u Hrvatskoj koja više nestaje negoli nastaje. Istodobno politička i medijska glavna struja, uz nazočnost „jakih snaga mup-a“ i svjesnih pregaoca općenarodne obrane i društvene samozaštite minorizira, osigurava i štiti od pretjeranog granatiranja istine komemoriranje žrtava Boričevca i drugih mjesta koje su četnici (Đoko Jovanić s kokardom) i komunisti (opet Đoko Jovanić, ali sad s crvenom petokrakom i hrvatskim drugovima, kao korisnim budalama) oslobodili od života.
I tak, diverzija po diverzija, mina po mina i evo nas u podijeljenom društvu, a ono pak ne jamči ni osnove „održiva razvitka“, niti implementaciju „naših zajedničkih europskih vrijednosti“. Pritom se, kao slučajno, ovih dana u hrvatskom javnom prostoru iznenada pojavio, kao nekad Plenković, neki minorni srbijanski glumac koji iskreno misli i javno tvrdi kako između Hrvata i Srba treba podići „kineski zid“. Nemam ništa protiv. Neka ga gradi Srbija o svom trošku. Ali, na Drini. Naime, kaj. Hrvatska ima pametnijega posla i od gradnje „kineskoga zida“ i od trpljenja diverzija poraženih snaga u Domovinskom ratu i od različitih psihopatskih karaktera kojima je izložena na milost i nemilost. I od protuolujne državne politike Republike Srbije i njezine filijale „republike srpske“, koje će ove godine u Prijedoru, na teritoriju Bosne i Hercegovine, obilježiti Oluju „kao pogrom srpskoga naroda“ i time pridonijeti implementaciji Memoranduma II.
Svakako među prioritete neke buduće hrvatske politike treba osvijestiti i ugraditi potrebu da se nedovršeni poslovi kad-tad moraju dovršiti. Tako i Oluju. Koliko god ona bila besprijekorna, ona nije dokraja obavila posao, na veselje agresora. Da je Oluja neometano mogla završiti svoj posao, ah, ta Amerika i njezin srbijanski kompleks, danas bi stupanj protuhrvatskih i protuolujnih diverzija u Hrvatskoj bio na razini statističke pogrješke, a ne na razini vlasti. Da o drugim, širim pozitivnim stranama dovršene Oluje i ne govorimo, prije svega u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Kosovu. Oluju, dakle, treba dovršiti, a stratešku pogrješku Amerikanaca argumentirano dokazati i osvijetliti. To je zadatak hrvatske politike i njezine vanjske politike, koje u ovom trenutku jednostavno ne postoje, postoje samo u formalnom pogledu. Postoje, međutim, samo otpravnici poslova i sitni gubernatori pod vodstvom politpsihopata. Tko će taj posao odraditi? KOS i Udba? Milanović i Plenković? Granić i Rebić? Grlić – Radman i Obuljen-Koržinek? Pupovac i Radin? Možemo, Most, politobrtnici, galamdžije, solisti, egocentrici, zekoslavi…? Ha, ha, šmrc, ha, ha, šmrc – smijem se kroz suze.
Bože dragi, kud smo pošli 3. siječnja 2000., gdje smo danas došli i na što smo hrvatsku politiku i politiku u Hrvatskoj sveli?! Ovce bez pastira mogu samo lutati i nestati. Iz povijesti, međutim, znamo kako se mogu i samoorganizirati, što bi bilo najbolje na putu prema nadi u spas države i nacije, a to znači i „naših zajedničkih europskih vrijednosti“! VRO Oluja danas nas podsjeća kako prije samo dvadeset i osam godina nismo bili ovce i komarci za pipsanje. I tad smo ostvarili svoje najveće uspjehe. Sve što se poslije sve do danas događalo za državu i naciju predstavlja preskupu toplu limunadu bez limuna i sladora.
** Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta Uredništva Portala Dnevnih Novosti već isključivo mišljenje i stavove njihovih autora**
