Osvrt s obilježavanja Bitke za Seleš: Sjećanje na heroje i opomena onima koji nisu došli
Prije 33. godine, na Selešu, hrvatski branitelji stajali su odlučno, braneći svoj dom, svoju obitelj i svoju Domovinu. Suočeni s neprijateljem koji je imao deset puta više ljudstva i tehnike, nizu uzmaknuli s bojišnice, svjesni važnosti obrane ove pozicije. nažalost, njih 18 je položilo svoje živote za domovinu, a više od 45 ih je teško ranjeno.
Današnji dan nas vraća u teške, gotovo nezamislive trenutke, kada su naši branitelji, bez dovoljno oružja i opreme, stajali u rovu, pod nanosima kiše, vjetra i blata. Goloruki, ali puni hrabrosti, nisu se povlačili pred silom koja je stajala nasuprot njih. Znali su zašto se bore. Za mir. Za demokraciju. Za Domovinu o kojoj su sanjale generacije Hrvata kroz tisućljeća.
San svakog branitelja bio je jasan – stvoriti zemlju u kojoj će svi imati jednake šanse, u kojoj rod ili politička pripadnost neće određivati sudbinu čovjeka. Željeli su Domovinu u kojoj će svaki kutak – od sela do gradova – biti mjesto za sigurno odrastanje njihove djece.
Danas, ispred spomen-obilježja “Bijeli križ” na pustari Seleš, stajalo nas je 40-ak. U kiši, tišini i molitvi, odali smo počast osamnaestorici vitezova čija su imena zlatnim slovima uklesana u povijest. No, dok smo spuštenih glava molili za njihove duše, jedno pitanje nije mi dalo mira: gdje su svi oni koji su trebali biti ovdje?
Nisu došli članovi obitelji poginulih. Nitko iz Sabora, Vlade RH, županije osječko-baranjske, pa čak ni iz Koordinacije braniteljskih udruga Osječko-baranjske županije, koja broji preko 20 udruga. U cijelom Osijeku, s gotovo 50 udruga iz Domovinskog rata, nije bilo nikoga.
Postavlja se pitanje: zašto? Što je zajedničko svim tim izostancima? Možda samo jedna stvar – politička moć. Jer kada jedan čovjek, zbog svoje pozicije i moći, odluči “obavijestiti” sve da ne dolaze, očito ga poslušaju.
Ali mi koji smo bili tamo, znamo istinu. I znamo odgovornost koju imamo. Branitelji su ginuli za zajedništvo, a ne podjele. Za demokraciju, a ne političke igre. Za poštovanje, a ne zaborav.
Njihova žrtva obvezuje svakoga od nas. Da pamtimo. Da podsjećamo. Da ne dopustimo da njihova žrtva ikada bude izbrisana – ni kišom, ni političkim kalkulacijama.
Domovina nije privilegij; ona je odgovornost. I to moramo jasno reći svima – onima na vrhu, ali i sebi samima.
