Ovako su propadali carinski ratovi. Što će sada biti?

AMERIČKI predsjednik Donald Trump uveo je neočekivano visoke carine za praktički cijeli svijet – 10% za sve zemlje te dodatne carine za zemlje s kojima SAD ima trgovinski deficit koje idu do visokih 54%. Objava je izazvala burne reakcije, koje će očito eskalirati u veliki carinski rat.

Boris Podobnik, prodekan za znanost Zagrebačke škole ekonomije i menadžmenta te čelnik Glasa poduzetnika, kaže da je jasno da će svi biti žrtve takvog rata, uključujući SAD. 

"Kao u svakom ratu, teško je prognozirati na kojoj će strani biti koliko žrtava. Očito je da Trump vjeruje da će SAD stradati manje od drugih", dodaje.

No što o carinama, protekcionizmu i carinskim ratovima govori povijest? Što je danas drugačije i ima li Trump ovaj put šanse?

Učinkovitost carina

Carine su kroz povijest bile jedno od ključnih oružja ekonomskih politika. Koristile su se za zaštitu domaće proizvodnje, poticanje industrijalizacije i smanjenje ovisnosti o uvozu.

No njihova učinkovitost ovisila je o kontekstu, ciljevima i načinu provedbe. U nekim slučajevima pomogle su izgradnji snažne domaće industrije, dok su u drugima izazivale trgovinske ratove i velike gospodarske probleme.

Pozitivni učinci carina

Južna Koreja primjer je zemlje koja je koristila carine kao alat za industrijski razvoj. Tijekom 1960-ih i 1970-ih ona je ograničila uvoz gotovih proizvoda, ali je istovremeno poticala uvoz tehnologije i sirovina potrebnih za proizvodnju.

Zaštićene domaće tvrtke, poput Samsunga i Hyundaija, tako su imale vremena za razvoj i povećanje konkurentnosti. No ključ uspjeha bio je u tome što su carine bile privremene – kako su tvrtke postajale konkurentnije, tako ih je vlada izlagala sve većoj međunarodnoj konkurenciji.

Kina je sličnu strategiju provodila od kraja 1970-ih. Kako su kineske tvrtke jačale i učile se konkurentnosti, zemlja se počela sve više otvarati – ulazak Kine u Svjetsku trgovinsku organizaciju 2001. bio je prijelomna točka. Iako carine nisu potpuno nestale, tržište je postalo puno otvorenije.

Podobnik ističe da je u oba ova slučaja ključ bio u "strateškom planiranju i kontroli".

"Privremena zaštita omogućila je industrijski rast, ali nije vodila u trajni protekcionizam", kaže.

Debakl rata s kraja 19. st.

SAD ima dugu povijest korištenja carina, ali i podjednako dugu listu mješovitih rezultata. Dva povijesna primjera pokazuju koliko carinska politika može biti pogubna kad se koristi pogrešno.

McKinleyjev tarifni zakon iz 1890. bio je jedan od najviših u američkoj povijesti. Njime su prosječne carinske stope porasle na oko 48.4%. On je drastično povećao carine na velik broj uvoznih proizvoda s ciljem zaštite američke industrije, osobito proizvođača željeza, čelika, tekstila i šećera. Međutim, rezultat je bio val uzvratnih carina iz drugih zemalja, poput Kanade i nekih europskih država, što je uzrokovalo pad američkog izvoza, porast cijena za američke potrošače, pogoršanje poljoprivredne krize i konačno pad podrške Republikanskoj stranci na izborima.

Debakl carinskog rata iz 1930.

Smoot-Hawleyjevim zakonom iz 1930., donesenim u jeku Velike depresije, povećale su se carine na više od 20.000 uvoznih proizvoda i podigla prosječna carinska stopa na više od 59%, najviše u povijesti SAD-a.

Cilj je bio zaštititi američke proizvođače tijekom Velike depresije, no zakon je izazvao trgovinske odmazde iz više od 25 zemalja, što je dodatno pogoršalo globalnu ekonomsku krizu i smanjilo američki izvoz za više od 60%.

Posljedice su bile dramatičan pad globalne trgovine, dodatno usporavanje američkog gospodarstva i povećanje nezaposlenosti. Ekonomisti i danas ovaj zakon navode kao primjer kako protekcionizam može pogoršati recesiju.

Trumpov prvi pokušaj

Trump je već koristio carine tijekom svog prvog mandata, i to vrlo agresivno, osobito u sklopu tzv. trgovinskog rata s Kinom, ali i prema drugim partnerima poput EU, Kanade i Meksika. Tada je uveo carine na više od 360 milijardi dolara vrijedne kineske proizvode, s tarifama u rasponu od 10% do 25%. Uveo je i carine od 25% na čelik, od 10% na aluminij iz gotovo svih zemalja, uključujući tradicionalne saveznike, te na europske automobile.

Kako je to prošlo?

Kina je uzvratila carinama na američki izvoz, osobito na poljoprivredne proizvode, što je teško pogodilo američke farmere. Vlada je morala uvesti milijarde dolara subvencija kako bi ublažila štetu. Cijene nekih uvoznih proizvoda porasle su u SAD-u, što je povećalo troškove za potrošače i tvrtke.

Ukupna šteta američkoj ekonomiji procijenjena je na desetke milijardi dolara, a studije su pokazale da je većina troška carina pala na američke kupce, a ne na kineske proizvođače.

Do kraja prvog mandata Trumpova je administracija postigla tzv. Phase One trgovinski sporazum, u kojem se Kina obvezala povećati uvoz američkih proizvoda, no mnoge obveze nisu u potpunosti ispunjene.

Trumpove carine nisu ispunile glavne ciljeve – trgovinski deficit s Kinom nije nestao, američka proizvodnja nije značajno porasla, a potrošači i izvoznici osjetili su štetu. Iako su carine bile politički popularne kod dijela birača, ekonomski rezultati bili su više negativni nego korisni.

Obostrane štete uzrokovali su čak i manji trgovinski ratovi SAD-a s Europskom unijom oko čelika i aluminija (2018.) te između Kanade i SAD-a oko drva i mliječnih proizvoda.

Imaju li nove carine izgleda za uspjeh?

Trumpov glavni cilj s novim carinama jest smanjiti američki trgovinski deficit, vratiti proizvodnju u SAD, zaštititi domaće industrije, posebno čelik i aluminij, te povećati ulaganja stranih kompanija u SAD.

"Ne možete zamijeniti Kinu nekom drugom zemljom preko noći jer bi to u protivnom značilo da je ponuda u svijetu puno veća od potražnje, a nije. Carine mogu kratkoročno pomoći američkoj automobilskoj industriji jer ona već postoji i sada su američki automobili postali relativno jeftiniji. No ako je u nekoj industriji američka proizvodnja zanemariva, porast carina će prije dovesti do nestašica i povećanja cijena u SAD-u jer alternativa stranoj robi ne postoji. Taj šok za Amerikance bit će tim veći što imaju manje saveznika. Osim toga, nove američke obveznice nalazit će kupce u sve manje zemalja jer kad bjesni trgovinski rat, nerado kupuješ obveznice zemlje s kojom si u sukobu."

Carine ne rješavaju strukturne probleme SAD-a

Još je jedan problem, ističe, to što carine ne rješavaju strukturne probleme, a američka industrija ima poteškoća s produktivnošću, inovacijama i radnom snagom.

"Carine ne mogu same po sebi vratiti tvornice niti mogu na brzinu stvoriti potrebnu radnu snagu. Ako ste neku industriju prenijeli u drugu zemlju prije više desetljeća zbog jeftinije radne snage, dovlačenje industrije natrag neće vratiti i znanja radnika jer su oni koji su nekad radili u toj industriji u međuvremenu našli drugo zanimanje ili su u mirovini", tumači Podobnik.

Jesu li Amerikanci spremni na velike žrtve?

Smatra da carine možda dugoročno mogu vratiti dio industrije, no upozorava da SAD kratkoročno dobiva barem inflaciju, ako ne i nestašice i pad proizvodnje.

"Tu je pitanje jesu li Amerikanci spremni na toliku vlastitu žrtvu da bi vratili industriju. U demokratskim zemljama glasači obično nisu, pa eksperiment teško može dugo trajati", zaključuje Podobnik.