„Ovo nisu prijetnje“: Kako se u Hrvatskoj zastrašuje bez potpisa
Podružnica u Vinkovcima se zatvara. Razlog? “Upozorenja” koja, kako tvrde u udruzi, dolaze od ljudi bliskih vlasti. Poruka je jasna: ili pleši po našim notama – ili nestani.
Humanitarna udruga „Branitelj pomaže branitelju“ donijela je odluku o prestanku rada Podružnice u Vinkovcima te na dijelu područja Vukovarsko-srijemska županija. Odluka, kako navode iz Predsjedništva, nije donesena olako – već iz sigurnosnih razloga.
Prema njihovim riječima, predsjednik udruge već dulje vrijeme prima „upozorenja“ preko posrednika – od, kako se navodi, osoba koje su na vlasti, ali ne žele da im se ime spominje. Poruka je, tvrde, bila jasna: ako ne pristanu igrati po pravilima koja im se nameću – udruga će biti uništena.
„Rečeno nam je da to nisu prijetnje, nego samo upozorenja“, poručuju iz udruge.
Upozorenja bez potpisa. Poruke bez imena.
U državi u kojoj su branitelji temelj obrane i stvaranja Republike Hrvatske, postavlja se pitanje – kome smeta udruga koja pomaže braniteljima?
Ako je njihov jedini „grijeh“ to što ne žele biti ničiji politički alat, zašto im se šalju poruke preko posrednika? Tko stoji iza anonimnih poruka? I zašto se djelovanje jedne humanitarne organizacije pokušava ograničiti izvan institucionalnih okvira?
Posebno je indikativno da udruga naglašava kako ne želi nikoga moliti niti tražiti zaštitu, jer im je – kako tvrde – jasno dano do znanja da su poruke ozbiljne.
Povlačenje nije kraj
Unatoč zatvaranju podružnice u Vinkovcima, rad udruge neće stati. Aktivnosti će se nastaviti s drugih lokacija u Slavoniji i Baranji. Svi korisnici koji su do sada primali pomoć i dalje će je moći ostvariti – uz prethodni dogovor.
Udruga se zahvalila svima koji su ih podržavali, uključujući i Ministarstvo hrvatskih branitelja, koje je, kako navode, upoznato s odlukom.
No poruka koja posebno odjekuje jest završna rečenica:
„ALI SIGURNO SE VRAĆAMO U VINKOVCE.“
Vinkovci tako postaju simbol šire priče – priče o tome može li jedna braniteljska udruga djelovati neovisno ili mora imati političkog mentora.
Ako su „upozorenja“ stvarna – institucije moraju reagirati.
Ako nisu – onda javnost ima pravo znati tko širi atmosferu straha.
Jer kada se ušutkava one koji pomažu braniteljima, pitanje više nije samo lokalno.
Pitanje je – tko i zašto želi kontrolirati braniteljsku scenu?
