PISMO KOJE ZVONKU BUŠIĆU-TAIKU NIKAD NE ĆE STIĆI!

Dragi  Zvonko,

Eto, vrijeme brzo leti od Tvoje iznenadne smrti (Gorica, 23. siječnja 1946.- Rovonjska, 1. rujna 2013.), kad si nas ostavio u uvjerenju da će Tvoj život, Tvoja krv, nešto promijeniti u Hrvatskoj za kojom si toliko čeznuo i koju si toliko volio.

Međutim, vjeruj mi, ništa se značajnije nije dogodilo. A očito i ne će, pa se ovo pismo može ponavljati iz godine u godinu….

Sava i dalje teče. Tebe oplakuju i žale Tvoji najmiliji i iskreni prijatelji. Samo da znaš  koliki su se  raspisali nakon Tvoje smrti? Šteta što nisu barem deset posto toliko objavljivali o Tebi i Tvojem životu kad si bio živ, kad si neprestano govorio o hrvatskoj slozi, kad si pričao da ne vjeruješ da se Hrvati ne mogu složiti oko najbitnijih stvari – o boljitku i očuvanju hrvatske grude. Život ti je prošao u borbi za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu. Nisu Te mogli slomiti ni kad si 11.639 dana proveo u najstrašnijim zatvorima SAD-a, jer Te i tamo držala volja za životom, za povratkom u tvoju državu, tvojoj supruzi Julienne, koja Te čekala, koja Ti je svih ovih dugih godina davala nadu, a sve nas neprestano podsjećala, i putem predivnih i iznimno dirljivih knjiga. Bio si s nama kad smo Julienne Eden Bušić u zagrebačkoj Knjižnici Bogdana Ogrizovića za knjigu "Živa glava", toj Tvojoj vjernoj i  predivnoj supruzi, dodijelili i Nagradu za najbolju knjigu iz Domovinskog rata za 2012. Bio si sretan kao malo dijete kad sam Ti prvome rekao odluku Prosudbenog suda. Sjećaš se? Malo su koje novine tu vijest  objavile. Gdje su tada bili ti Tvoji mnogobrojni prijatelji koji su se nakon Tvoje prerane smrti, nakon tvog navodnog suicida raspisali na sve strane? Kažem, navodnog. Naime, Ti nisi izvršio suicid, Tebe su ubili, samo što to nisu učinili Oni, već su te na određeni način prisilili da sam ispališ metak. Eto, slično su učinili i sa oko tri, četiri tisuće hrvatskih branitelja, koliko ih se dosad ubilo. I što? Nikome ništa! Sava i dalje teče. Ne, dragi Zvonko, nisi to morao učiniti. Hrvatska Te treba! Da si ostao u SAD-u možda bi danas bio živ. Ali Ti si čvrsto vjerovao da u Hrvatskoj više nikada ne će komunisti suditi Hrvatima, da će Udbaši otići u ropotarnicu povijesti. Bio si naivan. Uz to nikada se nisi borio za vlast, ali kad je bila istina i pravda u pitanju, uvijek si bio prvi. Znam da te danas najviše zanima: je li se što promijenilo nakon Tvoje smrti? Kad kažem promijenilo, onda oboje mislimo na bolju i pravedniju Hrvatsku, na štovanje hrvatskih branitelja, generala i tome slično. Žao mi je, ali Te moram razočarati. Sava i dalje teče!

Bilo je dirljivo kad smo Te ispratili na Tvoj vječni počinak. Na zagrebačkom Mirogoju. Sahranili su te uz Junake hrvatske države: Brunu Bušića i Gojka Šuška. Došli su mnogi. Čak i oni koji te nikada nisu upoznali. Bilo je tuge, ali i iznimnog dostojanstva. Takav ispraćaj još će se dugo, dugo pamtiti.

Ali, što to vrijedi. Više nikada nećemo moći doći k Tebi u Rovanjsku. Ali dolazit ćemo i dalje na Mirogoj,  na Tvoj grob i porazgovarati s Tobom. Još nam nisi sve rekao, još nam nisi ispunio sve snove. Prerano si odlepršao u nebeska prostranstva. Zar je moguće da vrijeme tako brzo prolazi... Međutim, mislimo na Tebe. I danas ćemo zapaliti svijeće i moliti za tebe, na Tvojem posljednjem počivalištu. Neka je upale i svi oni koji su Te razočarali, a koji su tek možebitno nakon Tvoje tragične smrti shvatili koga su imali i koga su izgubili.

Doviđenja, dragi Zvonko, srest ćemo se negdje u Božjim odajama!

I ne zaboravi pozdraviti na tisuće hrvatskih branitelja i civila koji su tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata dali živote za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu.

A za Savu ne brini. Ona i će i dalje teći!