Plenković igra opasnu igru s nacionalnom sigurnosti: Distancirao se od najvažnijeg partnera
Trodnevni NATO summit u Washingtonu u prvi je plan, barem kada su hrvatski političari u pitanju, lansirao predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića koji je ondje demonstrirao svoje diplomatske, vanjskopolitičke sposobnosti pa je shodno tomu sudjelovao na Parlamentarnom summitu NATO-a koji se u Kongresu SAD-a održavao u povodu 75. obljetnice osnutka Sjeveroatlantskog saveza.
Uoči summita Jandroković je nazočio i na svečanom prijemu koji su organizirali predsjednik Zastupničkog doma američkog Kongresa Mike Johnson i voditelj američkog Izaslanstva pri Parlamentarnoj skupštini NATO-a Michael Turner, a pored toga sudjelovao je i na radnoj večeri u New Yorku s predstavnicima hrvatske poslovne zajednice u Sjedinjenim Državama. Pozornost je Jandroković privukao i time što se sastao s gradonačelnikom New Yorka Ericom Adamsom, kojemu je zahvalio na proglašenju Dana hrvatske baštine i podizanju hrvatske zastave u povijesnoj zgradi sveučilišta Bowling Green.
Pored Jandrokovića sastanku na vrhu NATO-a nazočili su i ministar obrane Ivan Anušić, ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman te predsjednik Zoran Milanović. No, za Jandrokovića bi se definitivno iz hrvatske perspektive gledano moglo reći da je najveća zvijezda ovog summita NATO-a na kojem premijer Andrej Plenković nije niti nazočio, što je u najmanju ruku neobično, tim više što ovo nije prvi summit NATO-a koji hrvatski predsjednik Vlade zaobilazi. Plenkovićev stranački kolega i stručnjak za vanjsku politiku Miro Kovač objašnjava pak da se pitanje voditelja i sastava državnog izaslanstva na sastanku u vrhu NATO-a rješava na relaciji Pantovčak-Banski dvori.
Rijetki posjeti
“Bilo je sastanaka na vrhu, primjerice 2008. u Bukureštu ili 2009. u Strasbourgu i Kehlu, a kojima sam osobno pribivao, kada su predsjednik Stipe Mesić i premijer Ivo Sanader zajedno putovali i na njima Hrvatsku predstavljali. Zašto je nakon summita prije dvije godine u Bruxellesu predsjedniku Zoranu Milanoviću ponovno prepušteno da predstavlja Hrvatsku, to zaista ne znam. U Vladi se moglo legitimno tražiti da to ovoga puta čini predsjednik vlade Andrej Plenković”, objašnjava Kovač koji se referirao i na tezu koja kruži vladajućom strankom, a prema kojoj se Hrvatska u vezi s međunarodnom suradnjom previše oslonila na Francusku.
“Budući da je Hrvatska u Europskoj uniji, logično i prirodno je da njezina suradnja najrazvijenija s drugim članicama. Primjerice, s Njemačkom je Hrvatska prošle godine imala trgovinski volumen od gotovo osam milijardi eura, pet puta više nego s Francuskom. S Italijom je trgovinska suradnja premašila osam milijardi eura, sa Slovenijom je dosegla 7,3 milijardi eura. Brojevi govore o intenzivnosti odnosa. Što se pak nacionalne sigurnosti, dio svoje nacionalne sigurnosti vezali smo uz Francusku. Tu, naravno, mislim na Hrvatsko ratno zrakoplovstvo i Rafale, s tim da tu ne vidim nikakvu opasnost. Inače, daleko najvažniji partner na planu nacionalne sigurnosti nam je SAD, koji je i predvodnik NATO-saveza, a čija je Hrvatska članica”, smatra Kovač.
Zanimljivo primijetiti da su Plenkovićevi posjeti Sjedinjenim Državama tijekom posljednjih osam godina mandata iznimno rijetki pa je tako u ovoj zemlji daleko češće od njega gostovao ministar Božinović koji po mnogima i jest jedan od američkih kadrova u Plenkovićevoj vladi. Neobičnim dio HDZ-ovaca smatra i to što Plenković nije sudjelovao na ovom summitu na kojem je jedna od glavnih tema bila i daljnja potpora Ukrajini u obrani od ruske invazije na Ukrajinu, što je tema u kojoj on pliva poput ribe u vodi, barem kada je riječ o događanjima i skupovima u Bruxellesu na kojima je nerijetko govorio baš na ovu temu.
Napad oporbe
Zašto je Plenković u Washington poslao takozvanu drugu ligu političara, odnosno ministre i predsjednika Sabora, pitanje je o kojem se uvelike raspravlja u HDZ-u u kojem smatraju da Plenković ionako nikada nije bio sklon Amerikancima, niti su Amerikanci bili skloni njemu. Kada je po srijedi vanjska politika, Plenković preferira Europsku uniju, pa i Francusku u kojoj su nedavno održani izbori na kojima je Plenkovićev prijatelj, francuski predsjednik Emmanuel Macron doživio bolan udarac. Macron je pao u Francuskoj, a Plenković u Bruxellesu – kolokvijalno aktualne političke okolnosti tumači dio HDZ-ovaca objašnjavajući da je nakon izbora u Francuskoj upitno hoće li Hrvatska u toj zemlji imati jasnog političkog saveznika. Upitno je i je li Plenković pametno odigrao onda kada je birajući između Amerike i Europe, odlučio igrati za Europu u kojoj ni on nije najbolje prošao pa je unatoč respektabilnih šest mandata koje je HDZ osvojio na izborima EU-a, Plenković ipak bio primoran odustati od svoje europske karijere, o čemu je nedavno pismom izvijestio i Jandrokovića.
Najvažniji saveznik
Iako Macron ostaje predsjednik, njegova uloga značajno je oslabila. Do formiranja nove vlade u svakom bi slučaju mogli proći tjedni, a bitka je startala već u izbornoj noći kada je postalo jasno da će glavnu riječ kod formiranja buduće vlade imati ljevičarska koalicija, koja doduše nije osigurala apsolutnu većinu, ali je preuzela prvo mjesto ispred opcije koja se u javnosti smatra krajnjom desnicom, što se odvilo nakon preslagivanja koje je za cilj imalo sprječavanje Nacionalnog okupljanja Marine Le Pen da sastavi novu francusku vladu. Premda neki analitičari drže da pad Macrona u Francuskoj neće utjecati na odnose između Hrvatske i Francuske, činjenica je da je Plenković baš u francuskom predsjedniku vidio svojeg najvažnijeg saveznika, što se iz današnje perspektive ipak čini pomalo naivno.
Naivnim se čini i hrvatski odmak od savezništva sa Sjedinjenim Državama, koji je bio vidljiv i utoliko što se mjesecima čekalo do imenovanja nove američke veleposlanice u Hrvatskoj. Pored toga ne treba zaboraviti da se Hrvatska Sjedinjenim Državama zamjerila i utoliko što nije pristala na nabavu američkih borbenih aviona, nego se pri toj ponudi opredijelila za Francuze. Nije nepoznanica da se Hrvatska još 90-ih godina ponosila strateškim partnerstvom sa Sjedinjenim Državama. Premda nam je doduše i tada EU bio vodeći vanjskotrgovinski partner, tvrtke iz SAD-a tih su ratnih i postratnih godina spadale među vodeće ulagače u hrvatsko gospodarstvo.
Situacija se počela mijenjati posljednjih desetak godina pa tako primjerice u zemlje EU-a godišnje odlazi oko 65 posto hrvatskog izvoza, dok na uvoz iz zemalja EU otpada oko 80 posto ukupnog hrvatskog uvoza. Istodobno se na hrvatsko tržište iz SAD-a uvozi manje od jedan posto proizvoda, a investicijska bilanca odnosa s SDP-om na klimavim je nogama. Tako primjerice ukupna američka ulaganja u Hrvatsku od 90-tih do danas iznose nešto više od 66 milijuna eura, što je manje od jedan posto ukupnih ulaganja u hrvatsko gospodarstvo. Statistika HNB-a kaže da su devedesetih godina američka ulaganja u Hrvatsku bila značajna, no s godinama se taj trend počeo smanjivati, a ulagači su se shodno tomu mahom povlačili s hrvatskog tržišta.
Formirani stav
Upućeni tvrde da su pored klimavih političkih odnosa između Hrvatske i SAD-a i ekonomski odnosi vrlo slabi te da Amerikancima Hrvatska naprosto nije u fokusu. U fokusu je zato premijer Plenković bio nakon što se početkom godine sastao sa šefom HDZ-a BiH Draganom Čovićem dajući potporu njegovu stavu o potrebi uvažavanja interesa bosanskohercegovačkih Hrvata u izgradnji Južne plinske interkonekcije.
Hrvatska je na taj način pokazala spremnost da podrži taj projekt kojim bi se plin s LNG terminala na Krku dopremao u susjednu zemlju, a Čović i Plenković složili su se i oko potrebe za nastavkom razgovora o modalitetima izvedbe projekta u interesu svih zainteresiranih strana, što možda i ne bi bilo neobično da američko veleposlanstvo u Sarajevu neposredno prije toga susreta dvaju HDZ-ovaca nije kritiziralo Čovića jer on inzistira da se povezivanje plinskih mreža Hrvatske i BiH realizira uspostavom nove tvrtke sa sjedištem u Mostaru. Na tu se temu oglašavao i američki državni tajnik Antony Blinken koji je Čoviću poručio da zaustavi opstrukciju tog projekta koji SAD smatra važnim za energetsku sigurnost i diverzifikaciju u BiH.
S druge strane Čović je ostao pri svojem navodeći da je neprihvatljivo da se projekt izvodi novim krakom plinovoda i da njime upravlja tvrtka sa sjedištem u Sarajevu BH Gas jer u njoj i nema zaposlenih Hrvata, ali i stoga što je opterećena brojnim nezakonitostima u poslovanju. Stekao se stoga među američkom administracijom na ovim prostorima dojam da Plenković podržava Čovićev stav te da samim time ignorira njihova stajališta na ovu temu, a u BiH je već dugo Čović uz Dodika na glasu kao jedan od proruski orijentiranih političara pa se shodno tomu i zbog Plenkovićeva upletanja u ovaj slučaj formirao stav o hrvatskom premijeru.Izvor:dnevno/Foto: Fah
