S njima sam ispraćao noći,
dok kap sna tražile su oči.
Uz njih čekao sam zore,
gledao sunce dok miluje gore.

Gledao njihova promrzla lica,
dok u kolo se hvatala vijavica,
dok je sva ta ratna strahota
uzimala danak mladih života!

Uvijek rado ih se sjetim!
Stihom u susret im poletim.
I često su mojim pjesmam tema,
mada mnogi’ među nama nema!

Mada mnogi s nama nisu više,
ovu suznu dolinu napustiše.
Al’ zauvijek su prijatelji moji,
istinski i pravi, hrvatski heroji!

I dok živim pisat ću o njima,
dok imalo života u meni ima.
Jer oni zaslužuju mnogo više,
po njima naša povijest se piše!

Velimir Velo Raspudić / Kamenjar.com