PODSJETNIK ZA "KRAJIŠNIKE" KOJI SU "ZABORAVILI" ŠTO SU SVE ČINILI U HRVATSKOJ U IME SRPSTVA I PRAVOSLAVLJA DO 4. KOLOVOZA 1995. GODINE

Ako ste koliko-toliko redovit posjetitelj Interneta, vjerojatno vam nisu promakle masovne objave s "ispovijestima" Srba koji su 90-ih godina napustili Hrvatsku.

Njihova jednostranost u prikazima tih događaja i vlastitih sudbina, a ne rijetko i otvorena mržnja (koja nije ništa manja nego prije 30 godina), pri čemu izravno u kameru govore o "ustaškoj Hrvatskoj" i Hrvatima kao "istorijskim neprijateljima srpskog naroda", dok u isto vrijeme traže priznavanje staža za vrijeme koje su proveli u agresiji na tu istu Hrvatsku, aboliciju od zločina, prava na mirovinu, dolaze na glasovanje u vrijeme izbora, slobodno raspolažu svojom imovinom, od ove zemlje ultimativno traže obnavljanje kuća i infrastrukture (iako jako dobro znaju kako su sve to srušili s četnicima iz Srbije i "JNA") i povrh svega toga ni u primisli im nije priznanje bilo kakve krivnje za sve ono što su činili u Hrvatskoj od početka 1989. godine nadalje - sve nas to obvezuje na podsjećanje.

Nema druge, nego naše nekadašnje (a i sadašnje) susjede, pogotovu one kojima su dobre samo i jedino "ustaške" kune, a sve drugo im se u ovoj zemlji gadi, s vremena na vrijeme podsjetiti na to što su "zaboravili", jer rat nije započeo 4. kolovoza 1995. godine, nego davno prije. Kolektivna "amnezija" koja je zahvatila najveći dio Srba (pa i naših u Hrvatskoj) i njihovo selektivno sjećanje nisu dobar temelj za skladne odnose s hrvatskim i drugim narodima u ovoj zemlji niti za povjerenje bez kojeg nema normalnog i harmoničnog zajedničkog života. Njihovi su zločini uglavnom ostali nekažnjeni, mnogi srpski ratni zločinci su danas u Hrvatskoj na političkim funkcijama, rade u državnim službama, čak i u pravosuđu i policiji - ali ni to nije dovoljno! Unatoč svemu i danas se stvara fama o "ugroženosti" Srba i to je drskost koja prelazi sve razumne granice.

Utoliko prije ne smijemo i nemamo pravo zaboraviti. Zbog naraštaja koji dolaze, mladih Hrvata i Srba koji moraju nastaviti zajednički život na ovim prostorima. A nova građa se ne stavlja na trule temelje - kaže jedan stara izreka.

Počelo je u veljači 1989. dok još nije bilo ni Tuđmana ni HDZ-a

 Sjećate li se 28. veljače 1989. godine i velikog srpskog mitinga u Kninu, koji je označio smišljeno i plansko prelijevanje ekstremnog srpskog radikalizma iz Srbije u Hrvatsku s namjerom potpaljivanja ratnog požara? I svih onih huškačkih okupljanja srpskih šovinista koja su uslijedila potom diljem "srpskih krajeva" u Hrvatskoj (Od Kosova polja kod Knina i Petrove Gore do Benkovca Karlovca, Bukovića, Srba, Belog Manastira, Bobote, Vere, Bršadina, Borova Sela, Vukovara) na kojima su deseci tisuća domaćih četnika (sa subraćom iz Srbije, BiH, s Kosova i Crne Gore), predvođeni svojim ideolozima iz SDS-a, četničkim vojvodama i partizanskim "prvoborcima" zazivali krv i razbijanje Hrvatske u ime stvaranja "Velike Srbije"?

I sve se to činilo protivno političkim stavovima tadašnjih (komunističkih) saveznih vlasti koje su i s najviših razina upozoravale da je riječ o "krajnje štetnim pojavama koje truju odnose među narodima i stvaraju međunacionalnu netrpeljivost".

Pamtite li onu euforiju na Gazimestanu (28. lipnja 1989.), kad je pred više od milijun Srba (i kompletnim vrhom tadašnje SFRJ na čijem je čelu bio Slovenac Janez Drnovšek), srpski "vožd" Slobodan Milošević govorio o bitkama "koje nisu oružane mada ni takve još nisu isključene" i pozivajući okupljene da budu "dostojni svojih predaka" - i potom uzvike na mitinzima diljem Hrvatske: "Ovo je Srbija"?

Je li vam možda ostao u sjećanju svibanj 1990. godine i plansko, smišljeno, protuustavno razoružavanje Teritorijalne obrane Republike Hrvatske (samo 7 dana prije konstituiranja prvog višestranačkog demokratskog Sabora) i onaj 17. kolovoza (iste godine) kad su pali prvi balvani u Kninu i okolici, proglašenje "ratnog stanja" (što ga je putem Radio Knina obnarodovao tamošnji zubar Milan Babić) i poruka "ustaškom poglavniku Tuđmanu" kako "ustaška čizma neće kročiti na srpsku zemlju" dok je Milana Martića i njegove "narodne milicije"?

Jeste li zapamtili srpske barikade koje su iz čistog mira i ničim izazvani (pravdajući to "ugroženošću") podizali Srbi diljem krajeva u kojima su imali značajniji udjel u stanovništvu (od Slavonije preko Banovine, Like, Korduna, do Gorskog kotara i Dalmacije) i one početne oružane napade na civile, policajce i novinare? Sjećate li se njihovih oružanih provokacija u Pakracu, na Plitvicama, u Polači (i podmuklih ubojstava naših redarstvenika Josipa Jovića i Franka Lisice), pa onog užasnog pokolja, masakra u Borovu Selu nad dvanaestoricom mladih hrvatskih redarstvenika koji su pod okriljem "JNA" smišljeno uvučeni u pripremljenu zasjedu i bezdušno pobijeni dok ih je 23 ranjeno?

Politički "guru" tadašnjeg radikalnog srpskog pokreta u Hrvatskoj, Jovan Rašković pravdao se time kako su "Srbi lud narod", u isto vrijeme potpirujući požar i stvarajući ratno ozračje. Radoslav Tanjga je pljuvao hrvatskom narodu u lice usred Sabora nazivajući njegovu novu demokratski izabranu vlast "zločinačkom" i "genocidnom" iznoseći laži o srpskoj "ugroženosti" (dok su u isto vrijeme njegovi teroristi provodili svoju hajdučiju i naoružavali se pripremajući se za rat). Negirao se referendum građana koji su se s preko 94% opredijelili za samostalnu i suverenu Republiku Hrvatsku. Iza te prljave kampanje slijedilo je ostvarenje zločinačkog plana stvaranja "Velike Srbije" zatiranjem svega što nije srpsko.

Izrazita manjina jedne nacije (koja je činila jedva 6% ukupnog stanovništva), nastojala je na četvrtini hrvatskog teritorija stvoriti svoju paradržavu negirajući prava svih drugih građana!

Srpska agresija, pokolji i masakri

 Možda se sjećate i tog 3. srpnja 1991., kad je nakon niza ničim izazvanih provokacija otpočela otvorena agresija Srbije i "JNA" na Hrvatsku (uz pomoć ekstremnog dijela domaćih Srba) i prelaska njihovih vojnika, četnika i tenkova preko mosta na Batini u Baranju, okupacije ove regije i okruženja vukovarsko-borovskog područja, potom spaljivanja sela Ćelije, napada na Dalj, Erdut, Aljmaš, Nuštar, Vinkovce, Osijek, surovih razaranja i etničkog čišćenja istočne Slavonije strategijom spaljene zemlje i uz masovne zločine nad civilima i braniteljima?

Pamtite li pokolje u Tovarniku, Berku, Bapskoj, Vukovaru, Borovu Naselju, na Ovčari u 'Veleprometu', Voćinu, Antinu, Lovasu, Čojlugu, Četekovcu, Balincima, Kusonjama, Kostrićima, Skeli, Strugi Banskoj, Petrinji, Majuru, Baćinu, Joševici, Saborskom, Kuljanima, Kozibrodu, Lovincu, Kraljevčanima, Bjelovcu, Peckom, Žutoj Lokvi, Čuntiću, Dragotincu, Graboštanima, Viduševcu, Širokoj Kuli, Škabrnji, Nadinu, kod Lađevca, u Vukmaniću, Bariloviću, Furjanu, kod Svetog Roka, u Erveniku, Potkonju i na stotinama drugih mjesta?

Znate li da je 402 nedužna djeteta ubijeno od srpskog agresora tijekom rata, a njih 28 samo u jednom hrvatskom gradu - Slavonskom Brodu? Sjećate li se onih danonoćnih udara iz zraka, s kopna, mora i rijeka na naše gradove i sela od Cavtata i Dubrovnika preko Šibenika i Gospića do Karlovca, Slavonskog Broda, Županje, Rajevog Sela, Osijeka, Marinaca, Nijemaca, Nuštra, Vinkovaca - tog sustavnog, barbarskog i sadističkog ubijanja ljudi i čitavih gradova i sela?

Pamtite li bezdušno satiranje Vukovara, Borova i Borova Naselja i grozote koje su počinjene tamo - nešto što je nezabilježeno u povijesti Europe nakon Drugoga svjetskog rata? Onu deportaciju 8.000 naših civila iz Iloka - kao u vrijeme nacističkih progona i protjerivanje preko pola milijuna Hrvata i drugih građana s okupiranih područja od srpskih terorista i njihove subraće iz Srbije i "JNA"?

Jesu li vam ostala u sjećanju sva ona arogantna odbijanja mirovnih planova od strane Srba - "krajišnika" koji su umjesto sporazuma, dogovora i prihvaćanja mira provodili svoje "referendume", najavljivali "ujedinjenje" s "Republikom Srpskom", prijetili, vrijeđali, a svaku hrvatsku ili međunarodnu mirovnu inicijativu ismijavali i izvrgavali javnom ruglu? Sve do 'Oluje' dovodili su Vojislava Šešelja, Željka Ražnatovića Arkana, Aleksandra Vučića, Ratka Mladića, patrijarha Pavla, Biljanu Plavšić i druge ekstremiste koji su po "krajini" držali huškačke govore i agitirali protiv bilo kakvih sporazuma i dogovora.

Gotovo punih 5 godina srpska je teroristička rulja divljala i haračila po Hrvatskoj i protivno svim međunarodnim normama i zakonima (pa Povelji i rezolucijama UN-a) držala pod okupacijom dio suverenog teritorija naše zemlje. Više od 4 godine je Republika Hrvatska kao punopravna članica OUN-a trpjela to stanje bezvlašća! Samo na tobože "zaštićenim" (UNPA) područjima ubijeno je oko 1.200 Hrvata, uz masakre čitavih obitelji. Nisu pošteđeni ni Srbi iz mješovitih brakova ili oni koji su se solidarizirali s Hrvatima.

Jeste li gledali onu njihovu "vojnu paradu" u Slunju (na Vidovdan - 28. lipnja 1995.) s koje su poručili po tko zna koji put Hrvatskoj i svijetu da ne žele mir? Onaj huškački govor Milana Martića u Grahovu (27. srpnja 1995.) u kojemu "ustašama" prijeti uništenjem i novim grobovima? Nisu li čak odbili i svaki razgovor o planu Z-4 kojim bi dobili tako široku autonomiju kakvu nema ni jedna manjina u bilo kojoj državi na svijetu iako su čak proglasili i "ratno stanje" u svojoj paradržavi tjedan dana prije nego je započela VRO 'Oluja'?

Pobili su oko 16.000 Hrvata i građana drugih nacionalnosti, protjerali preko pola milijuna, razrušili skoro trećinu Hrvatske, uzrokovali desetke tisuća invalida, silovali tisuće žene i djevojčica, uništili veliki dio stambenog fonda, infrastrukture, gospodarskih kapaciteta, razaranja nisu pošteđeni ni crkve, bolnice, škole, kulturno-povijesni spomenici, muzeji, knjižnice, čak ni groblja. Opljačkali su sve što su mogli i odvukli u Srbiju, spaljivali matične knjige, otvarali logore i u njima mučili i ubijali naše branitelje i civile, ostavili su nam desetke tisuća invalida i traumatiziranih, 10.000 djece bez roditelja, oko milijun ukopanih mina (od kojih i danas ginu naši pirotehničari).

I na kraju, sjećate li se kako smo u Knin ušli (5. kolovoza 1995. godine) tako da je grad ostao potpuno čitav, netaknut, a "krajiške" vojnike i četnike (među kojima i brojne zločince) poslije zarobljavanja razoružali i pustili na slobodu? Pustili smo ih nakon što su se predali da mirno odšeću iz Hrvatske kao da se ništa nije dogodilo i kao da među njima nisu bile stotine krvnika i zločinaca?

Oni su nas ubijali, trpali u logore i mučili, rušili nam kuće, pljačkali i silovali, a mi njima poklonili slobodu!? Zna li tko možda za takav slučaj u dosadašnjoj povijesti ratova i ratovanja?

I danas poslije svega slušamo njihove zloćudne i otrovne laži o "etničkom čišćenju" i "genocidu" što smo ga tobože počinili u obrani vlastite opstojnosti u oslobodilačkim operacijama na koje smo kao država imali legitimno pravo prema svim međunarodnim zakonima i Povelji UN-a!?

Moraju znati da nema oprosta bez pravde i priznanja krivnje!

 Da, ima nas koji sve to pamtimo i ne mirimo se s činjenicom da srpski zločini nisu kažnjeni i da zločinci i agresori ne priznaju krivnju. Naprotiv, mnogi od njih i danas prijete, tvrde kako su opet "ugroženi", a "krajišnici" koji su s razlogom pobjegli iz Hrvatske 90-ih godina (jer, mnogima su ruke krvave), danas su u Srbiji najveći ekstremisti, huškači i zagovaratelji ponovnog "oslobađanja SAO Krajine", uključeni u stranku ratnog zločinca i četničkog vojvode Vojislava Šešelja i srodne pokrete.

Dolaze čak i u Hrvatsku kako bi dali glas Miloradu Pupovcu i SDSS-u. A oni koji ne smiju prijeći granicu, jako dobro znaju zašto.

Našim civilima i braniteljima odsijecali su glave, razapinjali ih na vagone i ciljali ručnim bacačima, kastrirali su muškarce (na živo, noževima), mjesecima su držali zatvorene žene i djevojčice od 12, 13 ili 14 godina i silovali ih - mnoge su puštali tek nakon što su bile u poodmaklom stupnju trudnoće govoreći im kako će "rađati četnike", odvodili su ranjenike iz bolnica i ubijali ih, tjerali civile u minska polja, planski masakrirali po selima kako bi ljudi zauvijek napustili svoje domove i zavičaj i izgubili svaku volju za povratkom, s uživanjem su rušili katoličke crkve i progonili svećenike i časne sestre, pljačkali su i odnosili u Srbiju sve čega su se dohvatili: od umjetničkog i sakralnog blaga do ljetine, stoke, aparata za kućanstvo, vozila i svega drugoga.

Mi koji dobro pamtimo i znamo što se događalo, podsjećat ćemo ih na to dok smo živi - sve njih koji imaju nečistu savjest i nakon svega se bave konstruiranjem novih "istina" na matricama starih i izlizanih laži kakve su koristili i u razdoblju nakon 1945. godine.

Podsjetimo najprije s tri video-isječka kako je to bilo:

1. Velikosrpski miting na Petrovoj Gori 4. ožujka 1990. godine:

2. Vladika gornjokarlovački Nikanor huška Srbe na "vjekovne neprijatelje srpske" - Hrvate:

3. Govor Milana Martića 8 dana prije 'Oluje' u Grahovu (BiH), 27. srpnja 1995. godine u vrijeme vojne operacije HV i HVO-a u koordinaciji s muslimanskim snagama ("Ljeto '95):

Izdvojimo 13 minuta i za istinu o Domovinskom ratu i pogledajmo sjajan uradak naših djelatnika iz Hrvatskog povijesnog muzeja (iz 2011. godine) koji sažeto progovara istinu o agresiji:

Na kraju, poruka našim nekadašnjim susjedima Srbima (ma gdje bili):

Republika Hrvatska je bila i ostala otvorena za sve ljude dobre volje, za one koji će poštivati njezin pravni poredak, biti lojalni građani, u njoj mirno i civilizirano živjeti i graditi budućnost. Niti vas je tko otjerao, niti vam se brani povratak, ali nećemo vas moliti da se vratite. Može se vratiti tko god želi, pa i oni među vama koji su počinili zločine, ali moraju najprije položiti račune za svoja nedjela pred hrvatskim pravosuđem. Neka pogledaju u oči preživjelima čije su najbliže srodnike pobili - pa i majkama, očevima, braći, sestrama i djeci koji još uvijek traže kosti najmilijih i pokaju se. To je jedini put.

Nema povjerenja bez pravde, ni oprosta bez priznanja krivnje i istine. To vrijedi za sve ljude i narode na svijetu, pa i za vas Srbe.

I ostavite se snova o "Velikoj Srbiji". U Republici Hrvatskoj nikad nije bilo nikakvih "krajina" (pogotovu srpskih). I neće ih nikad ni biti.

 

Zlatko Pinter