Posljedice srpske agresije osjećaju se i danas: Kako je počeo krvavi rat na Banovini?

18.01.2021. 21:06:00

U razornom potresu koji je pogodio područje Banovine 29. prosinca 2020. mnogi su stanovnici toga kraja po drugi put ostali bez svojih domova.

Banovina danas ima niz problema jer je bila teško oštećena u ratu, jer je veliki dio područja bio pod srpskom okupacijom, a o toj se povijesnoj činjenici ovih dana slabo govori.

Stanovništvo ima brojne traume još od Domovinskog rata, izgubljeni su brojni životi, područje se teško gospodarski oporavlja.

U Domovinskom ratu, 1991.-1995., ti su krajevi i stanovnici bili na udaru velikosrpske agresije koja nije prezala ni od nasilja nad civilima i civilnim objektima, kulturnom i sakralnom baštinom…

Zbog okupacije tih krajeva stanovnici su postali prognanici i izbjeglice, a posljedice rata na razvoj tih područja osjećaju se i danas.

Kako je počeo rat na Banovini?

Dana 26. lipnja 1991. godine napadom na Policijsku postaju Glina počeo je rat na Banovini. Osim Gline oružani sukobi šire se i na područje općine Dvor na Uni, a ratno stanje ubrzo se proširilo i na općine Hrvatska Kostajnica, Vrginmost i Petrinja.

Time je započeo krvavi rat na Banovini u kojem su živote izgubili mnogi Hrvati s tog područja, a sve hrvatsko stanovništvo je bilo protjerano sa svih područja Banovine gdje su živjeli.

Rat se ubrzo proširio na ostale dijelove Banovine: Hrvatsku Kostajnicu, Hrvatsku Dubicu, Petrinju, Topusko i druga mjesta koja su postala žarišta velikih sukoba hrvatskih gardista i policajaca s JNA, domaćim četnicima, kao i onima koji su došli iz Srbije.

Napad na policijsku postaju u Glini

Samo nekoliko sati nakon što je Sabor donio odluku o osamostaljenju Hrvatske 26. lipnja 1991., hrvatski Srbi organizirali su niz oružanih napada na području Banovine.

Cilj je bio protjerati Hrvate s područja općina Glina, Hrvatska Kostajnica i Dvor na Uni. Najsilovitiji napad zbio se na policijsku postaju u Glini koju su srpski pobunjenici nekoliko puta pokušali osvojiti još od rujna 1990. godine. Sve je bilo pomno planirano, a proglašenje samostalnosti poslužilo je kao povod. Prema policijskim procjenama Glinski su Srbi u nekoliko mjeseci prikupili od JNA približno 2000 komada vatrenog oružja. Dobro naoružani, pokrenuli su napad na policijsku postaju i presjekli komunikaciju opkoljenima. Napadnuti policajci ostali su bez pomoći, te su se nakon višesatnog okršaja predali. Ipak, brzom intervencijom snaga za posebne namjene Antiterorističke jedinice Lučko i policajaca iz Siska policijska je postaja oslobođena. Na novonastalu situaciju reagirala je JNA razmjestivši po Glini oklopne snage zbog čega su srpski teroristi zadržali veći dio grada, a hrvatske snage kontrolirale su postaju, nekoliko okolnih zgrada i ulica. Bio je to otvoreni ratni obračun u kojem su hrvatske snage pretrpjele gubitke. Poginuo je policajac Tomislav Rom, ranjena su šestorica njegovih kolega, a agresor je zarobio 14 pripadnika policije. Zarobljeni policajci odvedeni su u logore na Banovini i u Knin, gdje su bili zlostavljani i nakon nekog vremena razmijenjeni. Gubitke je imala i suprotna strana. Poginula su tri pobunjenika, a ranjeno ih je 13. Zanimljivo, zbog intervencije hrvatskih specijalaca u Kninu je zasjedala vlada tzv. Krajine koja je taj čin ocijenila kao agresiju Hrvatske na njihovu paradržavnu tvorevinu. Nakon terorističkog napada pobunjeni Srbi pokrenuli su val pljački diljem glinske općine, navodi HRT:

U sukobu hrvatskih snaga i pobunjenih Srba JNA je odigrala podmuklu ulogu. U to vrijeme još nije otvoreno stala na stranu pobunjenih hrvatskih Srba, ali je, hineći da zaustavlja sukobe između hrvatske policije i pobunjenih Srba, zapravo pomogla ovim drugima. Kada su hrvatske snage uspjele osloboditi policijsku postaju od pobunjenika, JNA je izašla na ulice i ispriječila se između srpskih pobunjenika i policijske postaje navodeći da su uspostavili tampon zonu kako bi spriječili daljnje sukobe. Time su onemogućili hrvatske snage da uspostave red u Glini. Po sličnom principu JNA je postupila i u drugim mjestima, primjerice, u Pakracu. Bio je to tek uvod u krvavi rat u kojem će JNA uskoro otvoreno stati na stranu pobunjenih Srba.

U napadima na Glinu po prvi puta se spominje i srpski zapovjednik Dragan Vasiljković poznatiji kao “Kapetan Dragan”, inače povratnik iz Australije koji u vojnom kampu Golubić kraj Knina uspostavlja bazu za obuku specijalnih jedinica. Kapetan Dragan je osmislio i proveo napad na Glinu, a postoji i snimka na kojoj se nalazi pred policijskom postajom i govori pored osvojenog policijskog bova.

Konačna okupacija Gline i policijske postaje dovršena je 27. srpnja 1991. u sklopu operacije “Žaoka”, kojom je zapovijedao ratni zločinac Dragan Vasiljković, no ta operacija je već na samom početku doživjela neuspjeh sve dok se, kao i u slučaju Gline, nisu uplele jedinice JNA koje su pobunjenicima pružile neophodnu pomoć da nastave s agresijom.

Logor u Glini bio je mjesto najgorih mučenja zarobljenika

“KPD Glina” bio je logor kojeg su uspostavile agresorske snage, a kroz koji je prošlo oko 500 zatočenika. Mučitelji su se koristili telefonskim induktorima spajajući ih na ruke zarobljenika, a poslije te torture nastupalo je batinanje palicama po nogama i rukama. Rijetko je koji zatočenik izbjegao te torture. Higijena je bila nepodnošljiva, jednom za boravka u logoru zatočenika bi polili s kantom vode, piše na stranicama Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora.

Ratni zločini su počinjeni od samog početka srpske pobune u Glini te prenosimo svjedočanstvo neimenovanog zaštićenog svjedoka o mučenjima koja su počela već dana 26. lipnja 1991. godine u Glini.

“…gdje sam sreo jednog Srbina kojeg znam od prije i koji mi je rekao da bi me trebalo ubiti, ali da on ne će dozvoliti, kao i da ne će dozvoliti da me netko tuče… on je zajedno sa mnom sjeo u automobil…te smo se odvezli do Pogledića”

“…nakon nekog vremena došli su i policajci zarobljeni pred PP Glina… zajedno s pratnjom 6-7 naoružanih ljudi…Udarao me po cijelom tijelu i nogama i rukama i puškomitraljezom gdje god bi stigao. To je sve moglo trajati od prilike pola sata nakon čega su nas povezali… S nama su u kombi ušli oni koji su došli sa Jelićem i koji su nas tukli i u Domu. Za vrijeme vožnje u kombiju zlostavljanje se nastavilo, Jelić je u kombiju našao malu sjekiru kojom je tupom stranom – ušicom udarao redom sve nas po glavama, kako je koga dohvatio”.

Petrinja – pakao i razaranje grada prate nečovječni zločini domaćih četnika i JNA

U obrani Petrinje i ratnim zločinima koje su počinili JNA i domaći četnici ubijeno je 598 ljudi. Dana 16. rujna 1991. u sisačku bolnicu dovezeno je 40-tak ranjenih gardista i civila iz Petrinje, Bresta i Mošćenice. Poginuli su pripadnici Zbora narodne garde Edo Remeta, Stjepan i Zlatko Žugaj, a za vrijeme napada u Tvornici je ubijen Ilija Dumbović.

Stjepan Komes ubijen je nakon teškog i nečovječnog mučenja. Prije nego što je ubijen, odrezana mu je ruka, nakon čega je umro je od teških ozljeda i krvarenja.

U ratnim danima Petrinje crnim slovima je upisan 16. rujna 1991. godine, jer je i to bio dan razaranja Petrinje i dan kada se u gradu dogodio težak ratni zločin za kojeg nažalost, još uvijek nitko nije odgovarao, piše portal Udruge veterana 2 gardijske brigade.

Kod Vile Gavrilović zarobljena je skupina pripadnika Zbora narodne garde, koji su nakon toga, kao zarobljenici i strijeljani. Među njima su bili Ivan Caban, Zdenko Grgec, Nevenko Muškić, Marijan Pećirko, Mišo Svoboda, Ivan i Vlado Žugaj, te nekoliko pripadnika ZNG-s iz drugih krajeva Hrvatske. Kod vile Gavrilović zarobljeni su Ivan Kovačević i Ivan Pleša, a kod Nove bolnice ubijen je Dejan Gregec.

Ubijanje 17 zarobljenih policajaca i gardista – mladih duša i hrvatskih junaka

U nastojanjima zadržavanja grada u hrvatskim rukama, na položajima oko Nove bolnice i Vile „Gavrilović“ zarobljeno je i strijeljano 17 pripadnika MUP-a i Zbora narodne garde. Dana 16. rujna 1991. ugasilo se 17 živih svijeća, u nebo je uzletjelo 17 mladih hrvatskih duša, hrvatskih junaka koji su nam darovali slobodu…

U sisačku bolnicu dovezeno je 40-tak ranjenih gardista i civila iz Petrinje, Bresta i Mošćenice. Poginuli su pripadnici Zbora narodne garde Edo Remeta, Stjepan i Zlatko Žugaj, a za vrijeme napada u Tvornici je ubijen Ilija Dumbović, a Stjepan Komes ubijen je nakon teškog i nečovječnog mučenja. Prije nego što je ubijen, odrezana mu je ruka, nakon čega je umro je od teških ozljeda i krvarenja.

Cijeli dan bio je strašan za sve Petrinjce.

Prijepodne u 11,40 iz pravca vojarne ”Vasilj Gačeša” počeo je minobacački napad na Petrinju, Brest i Mošćenicu. U 13,57 od Slatine tenkovi su krenuli prema Drenčini i Češkom selu. U 16,35 pogođen je spremnik amonijaka u Tvornici Gavrilović u kojem se nalazilo 87 tona amonijaka.

U 17,10 pripadnici tzv. JNA ušli su u poslovni krug Tvornice i razarali ga, a Hrvati koje su zarobili odvezli su u glinski zatvor. Sa 6 granata pogođen je i Finel, a granate su padale na Mošćenicu i Pračno. U 20,05 vatrogasna vozila specijalne jedinice iz Zagreba dolaze do Bresta, no tzv. JNA nije dopustila gašenje požara u Gavriloviću.

Od krhotina neprijateljske granate tada je teško ranjen i tadašnji petrinjski župnik Stjepan Levanić, koji je od nastalih ozljeda ostao trajni invalid.

U obrani Petrinje i ratnim zločinima koje su počinili četnici, većinom iz grada i okolice, ubijeno je 598 ljudi.

Nećakinja Anita i danas traži ujaka – Četnici su ih tjerali da trče i pucali po njima.

Sisak – grad pun prognanika iz Banovine u kojoj se događaju četnički maskari

Zločini agresorske srpske vojske u Domovinskom ratu bili su svakodnevni, brutalni i bez milosti. Cilj je bio etničko čišćenje i genocid nad Hrvatima i ne-Srbima ispod linije Virovitica-Karlovac-Karlobag.

Srpska vojska, po zapovijedi i organizaciji  Beograda i Srbije, izvršila je agresiju na Hrvatsku do tada neviđenu u Europi. Cilj je bio pripojiti veliki dio naše domovine Srbiji, prvo kroz ostanak u tzv. krnjoj Jugoslaviji, a onda Velikoj Srbiji. Pod srpskom vojskom podrazumijevamo pobunjene Srbe koji su živjeli u Hrvatskoj, četnike i druge dobrovoljce iz Srbije i dr., te JNA koja je ratovala u korist Srbije.

Na dan 7. rujna 1991. samo u gradu Sisku evidentirano je 4500  izbjeglica iz napadnutih i okupiranih dijelova Banovine. Teške borbe vodile su se na području Petrinje, sjeverno od Gline, Topuskog, Kostajnice, Sunje i drugih dijelova južno od grada. Uskoro su sva ova mjesta (osim Sunje) pali u ruke pobunjenih četnika koji su na okupiranim dijelovima počinili niz velikih masakra nad Hrvatima.

Prva linija obrane Siska bilo je selo Komarevo u blizini grada. Brojni branitelji i civili poginuli su u herojskoj obrani tog mjesta, još od srpnja 1991. pa sve do prosinca iste godine. Čak 52 hrvatskih branitelja poginulo je u obrani Komareva, što se danas malo spominje.

Čak 27 osoba, što vojnika, što civila je ranjeno je 3. listopada 1991., troje je smrtno stradalo, među njima i zapovjednik Mato Barić. Osim Barića, poginuo je i Malović te sumještanka Kata Marković koja je živa izgorjela u svojoj kući. Bilo je mučno gledati njenog supruga koji je dva dana sjedio na zgarištu kuće. Komarevo nije odmaklo ni milimetar s prve crte bojišnice. Bilo je napada, teških artiljerijskih, avionskih, pješačkih, pokušali su sa svih strana, ali nisu uspjeli. Hrvati su bili toliko složni za vrijeme Domovinskog rata da se to ne može opisati. No, bilo je i žrtava. 52 hrvatska branitelja su smrtno stradala, više od stotinu ih je ranjeno, ali branitelji Siska nisu odstupili ni milimetra.

Druga masovna grobnica po veličini iza Ovčare nalazi se u Baćinu na Banovini. U sebi je sve do 1997. skrivala 56 izmasakriranih tijela. Točnije, gomilu izmrvljenih kostiju.

Pronađeno je 56 tijela, izmasakriranih bagerom koji ih je nemilosrdno prevrtao pa je većina tijela nađena bez udova i odsječenih glava. Idućeg mjeseca, u travnju, identificirano je 36 osoba: njih 31 bilo je iz Dubice, a pet iz Cerovljana, ti su ljudi dostojno pokopani, dok preostalih 20 NN osoba počiva u zajedničkoj grobnici u Dubici. Žrtve su umirale danima. To su potvrdili vještaci koji su radili na ekshumaciji, ali i iz iskaza svjedoka s druge, bosanske strane rijeke Une koji su rekli da su danima čuli vapaje s hrvatske obale. Iz iskaza ranijih svjedoka i sa srpske strane saznalo se da su tijela najmanje 56 ubijenih Srbi nakon likvidacije ostavili na mjestu zločina, a neke pobacali u Unu.

Popis četničkih zločina na Banovini je ogroman, to je bilo u ljeto i ranu jesen 1991. područje najvećih borbi ZNG-a i MUP-a u Hrvatskoj.

Četnička skupina predvođena Sinišom Martićem u Glini – arhivska snimka huškanja protiv Hrvata

Hrvatska sela u Pounju u blizini Dvora mjesta su masovnih ubijanja Hrvata: Struga, Kozibrod, Zamlaća već u srpnju mjesecu. Sela Zrinske gore južno od Petrinje, kao Hrvatski Čuntić, Dragotinci, Prnjavor i druga mjesta su stradanja Hrvata i u II. svjetskom i u Domovinskom ratu.

Hrvatska Kostajnica, Topusko, Hrvatska Dubica, Glina i hrvatska sela toga kraja kao Jošani, Gornje Jame, Donje Jame, Viduševac, Kostrići, Kostajnički Majur, Pecki, Hrastovica, Baćin, Cerovljani i brojna druga bila su mjesta kontiunuiranog i organiziranog četničkog divljanja i ubijanja mjesecima i godinama nakon okupacije.

Prvo masovno transportiranje zarobljenih vojnika u srbijanske logore za mučenje bilo je nakon pada grada Hrvatske Kostajnice, kada su branitelji i civili odvedeni u logor Manjaču pokraj Banja Luke.

Sve to riješeno je u vojno oslobodilačkoj akciji Oluja 1995., kada je u potpunosti oslobođena Banovina te je Hrvatska vojska izašla na međunarodno priznate granice RH.

Izvor: narod.hr/PDN/Foto: Snimka zaslona

Autor:

Važna obavijest:

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.

Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.