POZIV OČAJNIKA JASNO SVE GOVORI, STIGAO MU JE KRAJ! Teško će čistačice i domari izbaciti ‘udbaša’ iz kluba, a jedna stvar je znakovita

Obraćanje javnosti u posebno i naglo sazvanim konferencijama za novinare nisu ništa novo u karijeri i životu Zdravka Mamića. Stotine puta imao je svoje monologe pred kamerama i mikrofonima. A u kombinaciji s njegovom temperamentnošću, ali i ulogom koju ima, ili je imao, u Dinamu i hrvatskom nogometu te su javne predstave uvijek eksplozivne.

Sada u grotlu borbe za vlast u Dinamu između ljudi odanih starom gazdi Zdravku Mamiću i suparničkog tabora kojeg predvodi bivši policajac Krešimir Antolić (više puta ga je jučer nazvao ‘udbašem’), kojeg je gle čuda baš Mamić doveo u Dinamo, recentno Mamićevo obraćanje zainteresiranima mora se analizirati ne samo kroz njegov riječi, već i gestikulacije.

Nema čega nije nedostajalo na ovoj mostarskoj press konferenciji. Od optužbi protiv dojučerašnjih prijatelja i saveznika, neizbježne su bile psovke za koje se gotovo mah kasnije Mamić i ispričavao, bilo je tu i prokazivanja novinara koje „Antolić plaća„, sve do čitanja poruka koje je slao onima „kojima je pomogao, a potom su ga izdali„. Svemu smo tome svjedočili, pa čak i suzama Zdravka Mamića…

Mamićeva temperamentnost i nezauzdanost nikad nije bila upitna. No, stanje njegove psihe i snage uvijek se moglo ocrtavati u detaljima. I jedan detalj s ovog obraćanja javnosti bi tu mogao puno otkrivati. Pa, čak i poantu da u klubu zasad gubi bitku, a kako mu pravni mehanizmi baš i nisu od pomoći, posegao je i za zapomaganjem.

Obratio se zaposlenicima u klubu u kojem je toliko dugo bio alfa i omega, sve do pravomoćnosti presude i odlaska u egzil. Praktički sa suzama u očima pozvao je na pobunu u klubu, spominjao je tete, čistačice, kosce, članove radne zajednice, sve zaposlene – neka dignu glas, neka pruže otpor i pokažu Antoliću da je nepoželjan.

Bio je to očajnički pokušaj da se zaustavi očita Antolićeva ofenziva na klub, pa kako čovjek tada ne bi pomislio da se Zdravko Mamić uistinu osjeća baš odbačen iz Dinama, bez ikakve šanse da povrati svoj golemi utjecaj kojeg je toliko godina zadržavao?

Uostalom, i sam Mamić je na ovom prigodnom sastanku s novinarima objašnjavao što su Antolićevi ljudi činili suprotno njegovim željama, pokušavajući stvoriti dojam koliko su njegove ideje bile bolje. Pa je tako Mamić bijesnio zbog jeftine prodaje Oršića, neuzimanja igrača koje je on preporučio, a posebno ga je zaboljelo što se treneru Anti Čačiću daju tolike ovlasti i novi ugovori. Što samo po sebi sugerira da mu je i nekdašnji lojalni vojnik Ante okrenuo leđa.

„Čovjek s nula promila energije i strasti„, tako je Zdravko Mamić nazvao trenera Čačića i spočitnuo mu visoka primanja. Ironijom sudbine, taj isti Ante Čačić izašao je iz Mamićevog kadrovskog inkubatora, baš kao i sada mu smrtni neprijatelj Krešimir Antolić.

Taj Mamićev vapaj, poziv na pobunu u klubu najbolje dočarava i njegovo psihičko stanje i perspektivu u daljnji borbi za klub. I kada ne bude imao šanse, to je tako jasno, Mamić neće odustajati od Dinama!

Dakle, institucionalna borba za vlast u Dinamu za Mamićevu opciju više nije prihvatljiva. Jer, kako i sam kaže nekdašnji zakonski prvi čovjek Dinama, „sve je učinjeno da se Dinamo satre„.

Samo, kada bi te pobune o kojima Mamić mašta išle tako lako i glatko.

Naravno, od pobune zaposlenika u klubu neće biti ništa. Situacija će se rješavati institucionalno, nesumnjivo i kroz političku prizmu. Pritom, Zdravka Mamića čeka još jedno suđenje. Perspektiva mu ne izgleda svijetlo. Ipak, ima za njega jedna sunčeva zraka koja se probija do njegovog tunela gdje je zapeo. I računa na nju.

Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu pokrenuo je krajem prošle godine postupak protiv Hrvatske na temelju tužbi što su ih podnijeli Zdravko i Zoran Mamić te poreznik Milan Pernar. Inače, samo pokretanje postupka ne znači da će država biti proglašena krivom za kršenje ljudskih prava osuđenih, ali je znakovito da je Europski sud ipak zaključio da u tužbama postoji dovoljno osnova za preispitivanje ovog slučaja.

Zdravku Mamiću to je ostala jedina nada. Uspije li u Strasbourgu opet će moći institucionalno djelovati. A ne samo pozivati na pobunu zaposlenika u Dinamu.