Priča o Željku Hercegu – Đeri: 'Kad je ušao, nastao je muk…'
Željko Herceg rođen je 20. siječnja 1962. godine u Otoku, gradu u Vukovarsko-srijemskoj županiji, kao najmlađi od četvero djece Anice rođ. Čuljak i Slavka Hercega.
U Otoku će u OŠ Đuro Đaković, danas OŠ Josipa Lovretića, završiti osnovnoškolsko obrazovanje, a oni koji ga pamte iz rane mladosti prisjetit će se kako su ga zvali nadimkom – Đeri. Također, ispričat će kako je rekreativno volio zaigrati nogomet te da je s godinama pasionirano počeo pratiti sport.
Ništa ga nije moglo zaustaviti…
S Mandom, za prijatelje – Nadom, Jurilj, vjenčat će se 1981. godine, nakon čega odlazi na odsluženje vojnog roka, prvo u Doboj, Bosna i Hercegovina, a potom dobiva premještaj, po kazni, u Bileću. Željkova supruga Nada, ispričat će: "I Željko i ja smo iz Otoka, tamo smo se, dok sam ja još išla u Medicinsku školu u Vinkovcima, zaljubili i prohodali. Nakon završene srednje škole dobila sam posao u Zagrebu kao medicinska sestra u bolnici u Vinogradskoj ulici, tada se zvala Bolnica Dr. Mladen Stojanović, a danas je to KBC Sestre milosrdnice. Nakon što
smo se vjenčali i Željko je doselio u Zagreb, a ubrzo je dobio poziv za služenje vojnog roka u JNA.
Više puta, kad sam ga posjećivala u Doboju gdje je bio na temeljnoj obuci, rekao bi mi za jednog oficira iz Beograda – 'Ovaj će me spakirati u Bileću'. Naime, tom je oficiru smetao Željkov izrazito čist hrvatski govor, to je bilo dovoljno da ga moj suprug iritira. I doista, nakon obuke, dobio je prekomandu u Bileću, koja je među vojnicima bila na vrlo lošem glasu. Nakon povratka iz JNA, Željko se zaposlio u ZUC-u, Zagrebačkom uslužnom centru, gdje je radio sve do početka Domovinskog rata. Iako ništa nije trenirao, jako je volio sport, a u Zagrebu je osobito zavolio košarku. Često smo zajedno odlazili na Cibonine utakmice, ali i na nogometne, gledati Dinamo. Godine 1985. rodila sam nam kćerku Kristinu, a dvije godine kasnije, 1987., sina.
Imala sam želju da nam se sin zove Vedran, no Željko je inzistirao da ga nazovemo Hrvoje, pa je to ime i dobio. Nakon što je postalo jasno kako je rat neizbježan, Željo se, kao dragovoljac, prijavio u postrojbe HOS-a. Kad sam za to saznala, nisam bila ni malo iznenađena. Željo, tako sam ga zvala, bio je izuzetno nacionalno osviješten i što god da sam tada rekla, znala sam da ga ništa ne bi zaustavilo".
Kad je ušao, nastao je muk…
Umirovljeni pukovnik Damir Radnić, dobro se sjeća Željka, svog suborca iz HOS-a: "Željko Herceg, mi smo ga zvali 'Đero', zajedno s Mladenom Amstrongom – Grofom, koji mu je bio bratić i Josipom Abelom, bio je na obuci u prvom obučnom kampu HOS-a u Sloveniji, u srpnju '91. Nakon toga, u kolovozu, boravi na ratištu na Kordunu, u Mejaškom Selu, općina Barilović, a potom sudjeluje u zauzimanju vojarne na Borongaju.
Iz tog perioda postoji jedna zanimljiva anegdota. Na Borongaju, dok je 'radio' s minobacačem 60 mm, imao je na licu sunčane naočale. Takvog ga je snimila HTV i bio je na Dnevniku. Nakon izvjesnog vremena, nas nekoliko, Željko Delić – Švico, Tihomir Tomašić – Tihica, Zdravko Špalj – Papundek, Đero i ja, prevozili smo naoružanje u Senj. Prije Senja, na Krivom Putu, stali smo u jednu lokalnu gostionicu koja je bila puna hrvatskih branitelja iz raznih riječkih i senjskih postrojbi kao i pripadnika Tigrova. Kad smo ušli unutra, a Đero onako, sa sunčanim naočalama na licu, nastao je muk. Svi su ga prepoznali.
Nakon muka koji je trajao 10 – 15 sekundi, okružili su nas i počeli lupkati Željka po ramenu, zvati runde pića. Bila je to luda scena..."
Ratni pakao Vukovara
U knjizi '58' HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca, Damir Markuš zapisat će: "Dolazeći u Vukovar, 27. rujna 1991. godine, nitko od nas nije ni slutio da ulazimo u ratni pakao, koji sve jačim napadima JNA poprima apokaliptične razmjere. Bila je to krvava jesen za cijelu Hrvatsku, a mi smo upravo ulazili u grad čija će žrtva omogućiti stvaranje krvavog temelja hrvatskoj neovisnosti…"
Od pedeset i osam pripadnika HOS-a koji su u Vukovar došli braniti Hrvatsku, dvadeset i pet je poginulo u direktnim borbama za Vukovar i Bogdanovce ili od posljedica ranjavanja, a neki su nakon sloma obrane grada nemilosrdno pogubljeni iako su bili ranjenici i ratni zarobljenici.
Među njima, nažalost, i Željko Herceg – Đero.
"Bilo je to u rujnu, bila sam na poslu, kad je na kirurški odjel gdje sam radila došao Željo. Bio je u uniformi, vratio se s terena i došao mi je reći kako ih ponovo nekud šalju, nije bio siguran gdje.
Rekla sam mu 'Nemojte samo u Vukovar...', pratila sam vijesti, znala sam da je tamo pakao…
Ispratila sam ga do auta, posljednje što mi je rekao bilo je – 'Izljubi djecu… I molim te, ako se ne vratim… Nemoj se više udati… I nisam…" – zaplakat će gorko Nada Herceg – "Nikada ga više nisam vidjela…"
Nikica Burić – Samoborac, ispričat će: "Bilo je to 12, listopada, u večernjim satima, u blizini raskrižja Preradovićeve i Duge ulice. Nas trojica, Ivan Brdar, Herceg i ja, išli smo u akciju, no u jednom trenutku smo otkriveni i iznenada su zapucali na nas. Ja sam bio u sredini, čudno, nije
me ništa pogodilo, no Brdar je ranjen smrtno, a čuo sam i Željka kako viče – 'Samoborac, ranjen sam!'… U međuvremenu, do nas su stigli suborci koji su Željka, ponijeli u bolnicu, a Ivan Brdar mi je izdahnuo na rukama…"
Trenutak lude nade…
Nada Jurilj s tugom će se prisjetiti: "U Zagrebu sam upoznala gospođu koja je u Vukovaru, prije rata, radila na sudu, mislim da se zvala Marija Vučetić. Ispričala mi je da je u bolnici razgovarala sa Željkom te da je imao geler pored kralježnice. Doktor Njavro mu ga nije želio vaditi, rekao mu je da tamo nemaju uvjeta za to i da je bolje da ga ne diraju. Moj Željo joj je rekao – 'Izvadit će mi to kod moje žene, ona radi na kirurgiji u Zagrebu, neću ja to nosati u sebi…'
Nažalost, za to nije bilo prilike… Kad je Vukovar pao, branitelji su izlazili u proboju, nadali smo se… Kasnije, tražili smo ga preko Crvenog križa, čekali na razmjenama, nikada ništa… Nakon izlaska posljednjih logoraša iz logora, počelo se pričati o Ovčari, nagađati, ali i dalje smo se nadali… Nekoliko mjeseci kasnije, bila sam na poslu, pozvali su me iz referade i rekli kako me traži neki vojnik u uniformi… U trenutku se u meni pojavila neka luda nada da je to moj Željo, iako sam bila svjesna da bi on sam došao na odjel, znao je gdje radim…
Otišla sam dolje, bio je to njegov suborac Damir Radnić koji mi je donio izrađene fotografije na kojima je bio moj muž… Njegove posljednje slike… Još je tako teško, tako teško... Čovjek potisne, ali kad pričaš, sve se vrati... 'Kao da se jučer dogodilo…'
Kad su nas početkom lipnja 1998. pozvali na Zavod za sudsku medicinu na Šalati, zbog potvrđene DNA identifikacije, nestala je i posljednja nada… Od svega, pokazali su nam samo njegovo zubalo… Imao je divne zube, prepoznala sam ih odmah… Nezamislivo je koliko je to strašno… Više nisam znala za sebe, ne znam kako sam izašla… Najteže od svega je bila spoznaja da ga moja djeca, doista, više nikada neće moći nekome reći – tata… Da je to konačno…
Željkove posmrtne ostatke pokopali smo dana 16. lipnja 1998., na gradskom groblju Miroševac, u Aleji branitelja… Njegovi su roditelji bili još živi i složili su se, budući da smo djeca i ja u Zagrebu, da mu posljednje počivalište bude ovdje… Točno tjedan dana nakon što je pokopan Željo, njegov otac, kojem je Željo bio najmlađe dijete, preminuo je… Kao da je čekao da ga pronađe…"
Kada je nakon sloma obrane Vukovara i ulaska JNA i srpskih paravojnih jedinica i četnika u vukovarsku bolnicu, kao ranjenik zarobljen i s ostalim zarobljenim braniteljima i civilima deportiran na stratište Ovčara gdje je bez milosti pogubljen i zakopan u masovnu grobnicu, Željko Herceg Đero imao je dvadeset i devet godina. Đero, nismo te zaboravili.
*** Ovaj članak je nastao u sklopu projekta portala Direktno ''Heroji Domovinskog rata'', s ciljem predstavljanja pripadnika Hrvatske vojske i Ministarstva unutarnjih poslova, koji su se istaknuli junačkim djelima u obrani Republike Hrvatske tijekom Domovinskog rata i nerijetko položili i svoje živote za hrvatsku slobodu i nezavisnost. Cilj projekta je očuvanje sjećanja i vrijednosti Domovinskog rata, odnosno trajno podsjećanje na važnost borbe za hrvatsku nezavisnost te nastojanje da Domovinski rat i istaknute bitke i pojedinci ne da padnu u povijesni zaborav. Projekt je realiziran u suradnji s Ministarstvom hrvatskih branitelja Republike Hrvatske.
